Dragica u Voćinu 45. put: “Na nogama sam imala plastične sandalice, bilo je puno žuljeva, ali i danas mi je pred očima moj prvi dolazak pred Gospu”

Među brojnim ovogodišnjim hodočasnicima pješacima koji su se i ovu godinu zaputili u poznato Voćinsko Marijansko Svetište ima i onih koji idu nekoliko desetaka puta. Pokušali smo doznati kroz razgovor s hodočasnicima tko je od njih najviše puta hodio stazama prema Voćinu i hrlio Nebeskoj Majci u zagrljaj noseći joj svoje jade, brige i probleme, moleći je za zagovor kod Nebeskog Oca.

Dragici Dvoraček iz Velike, koja je rodom iz Biškupaca gdje je živjela do 1980. godine, ove je godine 45. put kako se zaputila “na svoju odgovornost” kroz šumske proplanke i staze prema Voćinu, uvijek s istim nakanama i preporukama na hvalu i slavu Nebeske Majke koja joj je uvijek davala snagu i utjehu u svim životnim potrebama. Za nju je Gospa Voćinska nešto posebno jer su je u tom duhu odgajali njeni roditelji, a tu ljubav je na kasnije prenijela na svoju djecu koja su također nastavila štovati Gospu Voćinsku, njoj se utjecati i hodočastiti.

-Bila sam djevojčica i išla u treći razred osnovne škole kada sam prvi puta s ocem išla pješice hodočastiti u Voćin. Tada sam imala nekakve plastične sandalice. Bilo je puno žuljeva što mi nije previše stvaralo probleme. Nije onda bilo udobnih cipela i patika kao sada. Jako se dobro prisjećam tog vremena. Kada sam kao malena djevojčica stigla u Voćin ta mi je slika i danas u sjećanju. Trava, Gospin kip na nekakvim daskama oko kojeg su se kipa okupljali vjernici. To je bilo 1964. godine, dakle prije punih 54 godine. Nekoliko godina nisam mogla hodočastiti zbog trudnoće i rađanja djece, a i ratni vihor nam nije dozvolio ići u Voćin – kroz sjećanje nam je prepričavala svoje doživljaje iz rane mladosti Dragica Dvoraček dodajući kako je njih u tim prvim godinama hodočašća predvodio tadašnji stražemanski župnik Andrija Jagetić koji danas provodi svećeničke umirovljeničke dane u Varaždinskim Toplicama.

-Tih prvih godina nije bilo asfalta kao sada od Leštata do Voćina. Sve je bi makadam. Nije nam bilo teško hodočastiti. Molili smo, pjevali svete pjesme i vrijeme nam je hodočašće brzo prošlo. Drago mi je što su moja djeca nastavila tradiciju hodočašća i idu svake godine. Jedan sin je krenuo kad je bio treći razred osnovne škole, drugi dok je išao u drugi razred, a treći je već krenuo sa mnom kad je išao u prvi razred.

Prijašnjih godina kada je Dragica hodočastila, nakon večernje mise se u Voćinu prenoćilo na šatgljevima – sijenu. Nakon jutarnje mise se išlo i nazad pješice iz Voćina što za njih nije bio nikakav problem.

-Danas se iz Voćina ne vraćamo pješice kao prije. Po nas dođu autobusi i auti. Još kada se sjetim kad bi se vratili pješice iz Voćina nismo imali nikakvog odmora kod kuće, roditelji bi na odmah potjerali da kupimo šljive. Ma i to nam nije bilo teško jer nas je naša Majka Voćinska okrijepila i dala nam snage za sve napore – zaključila je Dragica Dvoraček kojoj njen sin kao fizioterapeut nije dao preporuku i suglasnost da i ove godine hodočasti pješice u Voćin zbog njenog zdravstvenog stanja.