Stručnjaci dvoje je li čagalj štetočina ili sanitarac u našim lovištima

Tijekom Domovinskog rata i kasnije čagalj se proširio Dalmacijom gdje  ga nikad nije bilo, a kasnije se pojavljuje na područjima Gorskog Kotara, Istre, središnje Hrvatske i Slavonije.

Različita su tumačenja o tome otkud čagalj u sjevernijim dijelovima Hrvatske jer su po jednome navodno iz Dalmacije tu stigli preko Bosne i Hercegovine,  a po drugom su stigli iz susjedne Mađarske! Iz  literature je vidljivo da čagalj koji se širi kroz Slavoniju nije istog genetskog podrijetla, nego potječe iz Rumunjske i Srbije, a za svoje širenje i migracije uglavnom prati tokove rijeka.

Zbog povećanja brojnosti čaglja u istočnoj Hrvatskoj znanstvenici sa naših visokoškolskih ustanova na čelu s dr. Ivicom Boškovićem, profesorom Poljoprivrednog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku radili su preliminarno istraživanje hranidbenih navika te divljači. Uz njega u tome su sudjelovali profesori Tihomir Florijančić, Anđelko Opačak i Siniša Ozimec sa istoga fakulteta, te Ana i Relja Beck sa Veterinarskog fakulteta Zagreb i Krunoslav Pintur iz Velučilišta u Karlovcu.

– Budući da je grabežljivac, smatra se da povećanom brojnošću čini znatne štete u lovištu, prvenstveno hraneći se plemenitim vrstama divljači. U cilju provjere ove tvrdnje te utvrđivanja njegovih hranidbenih navika analiziran je sadržaj 40 želudaca čagljeva odstrijeljenih u jednoj lovnoj godini pri čemu su u 14 slučajeva pronađene dlake divlje svinje, tri puta dlake i mišićno tkivo srneće divljači, u sedam navrata mali glodavci, dva puta  perje fazana, u 12 primjeraka ostaci domaće svinje i peradi, nadalje četiri puta beskralješnjaci i njihove ličinke, jednom jaje, u devet želudaca divlje i kultivirano voće, dudovi, šljive, višnje, glog, u šest kukuruz u raznim fazama zriobe, te po tri puta zrno suncokreta i lišće raznih trava  itd. – stoji u sažetku ovog istraživanja.

Pretpostavlja se da su meso i dlaka podrijetlom od žive (srna) odnosno ranjene divljači (divlja svinja) ili da su pojedene nakon nepravilnog odlaganja sirovina animalnog podrijetla u lovištu. Ova stručna skupina nadalje tvrde da mali glodavci u želucu potječu od primjeraka koje su čagljevi ulovili ponajprije na poljoprivrednim površinama, a evidentno je da čagalj u prehrani koristi i različite vrste voća ovisno o godišnjem dobu odnosno vremenu njihova dozrijevanja.

-Može se zaključiti da je čagalj primarno izvrstan sanitarac u lovištu, budući da se prvenstveno hrani lešinama i otpacima u lovištu, a tek u njihovom nedostatku uzima hranu biljnog podrijetla odnosno lovi drugu dostupnu divljač, čime predstavlja potencijalnu štetočinu u lovištu – konstatirano je na kraju istraživanja.

Upravo dvojba je li čagalj štetočina u lovištu što je uvriježeno mišljenje među lovcima i dijelu stručnjaka ili on ima i druge uloge u prirodi razlog je da o tomu progovore i oni koji se sa tom divljači izravno susreću na našim lovnim površinama.

– Iznimno poštujem rad i istraživanje koje je provedeno na tako značajnom broju uzoraka lešina, slažem se da je dobar sanitarac i da će oprezno “očistiti” sve uginule jedinke, te njihove ostatke, zatim kože i ostalo, no opet tvrdim da pretežno uzima i lovi sve što mu je dostupno i što može savladati – kaže nam dr. med. Ante Vitalia, specijalista epidemiolog iz Požege, tajnik lovačkog društva“Jelen“. On prenosi iskustva lovca iz rodne Dalmacije, točnije sa istočnog  rubnog dijela Nacionalnog parka Krka, gdje je živio 20 godina i  još je tamo član dvije lovačke udruge.

-Često smo uočavali odrasle zrele krmače kako vode svega jedno ili dvoje prasaca tj. one koje su uspjele zaštititi od čopora čagljeva, a nekad glavna lovna divljač u Dalmaciji  zec je u mnogim područjima svedena blizu biološkog minimuma i to od kada je stigao čagalj.

Doživio sam osobno na jednom večernjem čekanju gdje čagalj hvata kunu bjelicu, znači manjeg predatora – prenosi iskustva Ante Vitalia i dodaje da će čagalj rado  probati smokve i grožđe, ali to mu je u tim krajevima dostupno kratko vrijeme, a opće je poznato da se tamo ne može ostaviti stado ovaca bez nadzora ni kratko vrijeme zbog izvjesnog i poznatog napada čagljeva (naravno i vuka). Tu nisu  bili rijetki ni masakri kokošiju i ostale peradi u blizini sela.

-Naišli smo da čagalj jede strvinu svoje vrste dakle čaglja koji je ranije usmrćen – kaže nam Ivan Strinavić, predsjednik Lovačkog društva „Posavina“ iz Davora, čije su lovne površine u blizini državnog lovišta Radinje gdje je do sada na slavonskom tlu utvrđeno najviše čagljeva. Dodaje da oni zajedno sa lovcima  susjednih društava svake godine idu u lov na čagljeve, čiji odstrel potiče država kroz Ministarstvo poljoprivrede, no unatoč tomu populacija im se u novogradiškom i brodskom kraju očigledno brojno stalno povećava.

-Imali smo slučaj da su čagljevi došli čovjeku na farmu te pojeli tele, koje je tek došlo na ovaj svijet, a telenjem onemoćalu kravu su izgrizli i nije preživjela – nastavlja Strinavić dodavši da takvu štetu u Posavini može učiniti samo čagalj jer tu vukova nema. Ovdje su imali slučajeve da čagljevi love mlade fazane u lovištu!

Ova iskustva ne potvrđuju u potpunosti rezultate preliminarnih istraživanja. Dr. Ivica Bošković nam je rekao da se na ovim istraživanjima i nadalje radi. Oprečna iskustva prakse i početnih rezultata istraživanja ukazuju upravo na neophodnost  daljnjeg rada koji će dati više svjetla na ovu divljač širih hrvatskih područja.

Foto: Ilustracija

0 Comment