ZNAMENITI LJUDI: Sjećanje na profesora Ljuboslava Kuntarića

POŽEGA – Tijekom ove godine obilježava se 120. obljetnicu rođenja i 30. obljetnicu smrti požeškog profesora Ljuboslava Kuntarića, koji je počasni građanin grada Požege. Neka se dozvoli jednom njegovom učeniku iz Požeške gimnazije, danas 95- godišnjaku,  da nam kaže koju riječ iz profesorova bogatog i plodnog života, pa po koju i o druženju s njegovom djecom, svojim gimnazijskim školskim kolegama. Rodio se 1898. u Požegi od oca Maksa i majke  Marije rođene Lasović. U Požegi je završio osnovnu školu i niže razrede gimnazije a u Osijeku učiteljsku školu nakon čega je postao učitelj u Našicama.  Bilo je to onih godina kad je jedna država, Austrougarska nestala, a druga Kraljevina SHS nastala. Kuntarić se u Našicama nije družio s ondašnjim plemićima Turkovićima, ali jest s ondašnjim seljacima u okolici. Osnovao je i bio na čelu Gospodarskog društva, a u selima oko Našica je podržavao tadašnju Pučku seljačku stranku, suprotnu Radićevoj HSS, koja je bila pomalo i ateistička. Kuntarić je u tim svojim pothvatima surađivao i sa svećenikom Franjom Pipinićem, koji je kasnije postao dugogodišnji požeški župnik.

         Godine 1923. dolazi Kuntarić, ali sada kao profesor, u Čakovec, gdje postaje ravnatelj tamošnje Učiteljske škole. Pored školskih obveza,Kuntarić se bavi pomalo i gospodarstvom i politikom, u čemu ga podržava i supruga Olga rođena Petelka.  Ubrzo se našao na čelu Kulturno umjetničkog društva „Branimir“. U okolici Čakovca  osnivao je Kreditne zadruge. Bio je uključen u Orlovski savez Međimurja, a jednako tako i u Maticu Hrvatsku. U toj suradnji je kontaktirao i s nadbiskupom Alojzijem  Stepincem, koji ga je podržavao.  Tako plodan Kuntarićev rad je naglo prekinut 1941. godine, kad su ga mađarski okupatori protjerali iz Međimurja.

         Nakon toga je Kuntarić profesor u požeškoj Gimnaziji, pa je u godinama 1945.-1947. profesor i piscu ovih redaka.  U vrijeme komunističke ateističke vlasti nije se dozvolilo prosvjetnim djelatnicima javno polaziti u crkvu.  Međutim, naš veoma hrabri Ljuboslav, nije se obazirao na taj komunistički stav, nego je on jedini od požeških profesora dolazio svake nedjelje na misu u crkvu sv. Lovre. U 9 sati je u toj crkvi bila đačka misa i on je u crkvi imao svoje mjesto među svojim đacima.  Zaista hrabar pojedinac u ono kruto komunističko vrijeme!  Ali je on zbog toga svoga hrabroga kršćanskog stava, prisilno umirovljen još u punoj svojoj  zdravstvenoj i intelektualnoj snazi.Umro je  1988. u 90. godini života i pokopan u požeškom groblju sv. Ilije u obiteljsku grobnicu. Ostavio je bogato nasljedstvo: četvero djece, osmero unučadi a do tada i devetero praunučadi.

         Troje djece su bili školski kolege u Gimnaziji piscu ovih redaka.Dok je pisac ovih redaka maturirao 1947., Ljuboslav-Ljubo je maturirao 1945., Marija 1948. i Olga 1950. godine. Ljubo s piscem ovih redaka je na ondašnjem Tehničkom fakultetu studirao građevinarstvo. Na trećoj godini studija Ljubio se specijalizirao za vodogradnju, a pisac ovih redaka za konstruktorstvo.  Poslije studija, Ljubo se zaposlio u Volovskom kod Rijeke, a pisac ovih redaka u Sisku pa su se rijetko viđali.  Tek ih je na neki način vezala glazba. Ljubo je napustio građevinarstvo i cijeli se život posvetio glazbi, čime se i pisac ovih redaka bavio dijelom kao orguljaš. Susretali su se na požeškim festivalima 70-ih godina, na kojima se izvodila Ljubina glazba. Tko se od starijih ne sjeća Ljubinih pjesama koje je pjevao Ivo Robić: Ta tvoja ruka mala i  Ti ni ne slutiš. Konačno je  1996.  izdana knjiga Ljubinih skladbi „Živjeti s glazbom“ od 360 stranica, poklonjena i piscu ovih redaka.

          Nakon druženja s Ljubom, bilo je nekih kraćih druženja i s njegovim sestrama Marijom i Olgom. Marija  kao udovica živi u Varaždinu. Oboje pišemo članke za Hrvatski kajkavski kolendar, pa se nalazimo zajedno u Čakovcu na promocijitoga kalendara. Jedna joj kćerka radi u Petrinji, pa kad dolazi pohoditi kćerku, pohodi i mene. Od njegovog oca Ljuboslava su ostali mnogi neobjavljeni rukopisi, pa je ona i meni ustupila neke njegove rukopise da pokušam za njih naći izdavače. Tako i za podatke u ovom članku mogu zahvaliti dijelom Mariji na ustupljenim očevim rukopisima.  S Olgom sam se najmanje susretao, tek dijelom u Sisku, kad je dolazila u pohode svom mužu, koji je u Sisku držao zubnu ordinaciju.  Međutim, Olgina kćerka Ljiljana Milina, kao pravnica godinama je zaposlena u Sisku pa se s njom češće susrećem, spominjući njezinu mamu Olgu, tetku Mariju i naročito velikog glazbenika ujaka Ljuboslava-Ljubu.

Napisao: Lojzo Buturac

Foto: mnovine.hr

0 Comment