Trgovi i ulice naših gradova su bez divljači, no oni su unutar lovišta , a granice ih često dijele

Zvuči nestvarno, ali je istinito. Granice lovišta u mnogim urbanim sredinama, čak i onim velikima, prolaze kroz najuža središta tih sredina. Jedan od primjera je grad Požega gdje granica dva lovišta prolazi središnjim baroknim Trgom sv. Trojstva, te prolazi pojedinim gradskim ulicama. Da stvar bude još čudnija riječ je o gradu koju ima svoju zaštićenu povijesnu jezgru što znači da tu ima mnogo ograničenja kada je u pitanju izgradnja, dogradnja ili rušenje baroknih zdanja. No, kada je u pitanju kretanje divljači nikakvih ograničenja nema, a svakome je jasno da se tu divljač ne kreće i  ne obitava. Uostalom kako dijelovi naselja uopće mogu biti sastavni dio lovišta kada postoji zakonsko ograničenje o uporabi oružja u naseljenim mjestima neovisno o njihovoj veličini i naseljenosti!

Zbog toga što se sada u stvarnosti lovišta nalaze i u gusto naseljenim mjestima bilo je slučajeva koji su lovcima nanijeli ogromne štete. To potvrđuje slučaj star nekoliko godina i to baš u Požegi gdje je divljač u Industrijskoj zoni grada izašla na kolnik pred motociklistu i došlo je do naleta. Epilog je takav da je lovačko društvo koje gospodari tim područjem nakon pravomoćne sudske presude platilo naknadu štetu u iznosu iznad 100 tisuća kuna!

Granice su iscrtane početkom devedesetih godina nakon čega se ništa  nije mijenjalo. Tada su pojedini dijelovi županijskih lovišta pripojeni državnim lovištima, te da su zbog toga lovci podnijeli tužbu, no bez uspjeha.

-Ne vidim razloge zbog čega bi granica našeg i susjednog lovišta prolazila ovim lijepim baroknim trgom – kazao nam je Vili Šostar, predsjednik Lovačke udruge „Sokolovac“ iz Požege, te pokazao na tamošnjem središnjem Trgu svetog Trojstva gdje je navedena granica.

Kod utvrđivanja lovišta treba poći od prakse i  pravila za određivanje njihovih granica, a svakako se mora koristiti zakonska definicija  pojma lovište obzirom da je to određena  površina zemljišta koja je prirodna zaokružena ekološka cjelina na kojoj se mogu provoditi sve radnje uzgoja zaštite lova i korištenja divljači.

 Kada se danas pogledaju karte lovišta u našoj državi koje su ustanovljene devedesetih godina i dijelom mijenjane u pojedinim slučajevima, mora se reći da su te granice lovišta vrlo upitne i nisu u skladu sa definicijom pojma lovišta.

-Imamo situaciju da su u praksi granice lovišta određene i na prostorima koja ni po kojem kriteriju ne ispunjavaju uvjete potrebne za određivanje lovnih površina jer često granice lovišta obuhvaćaju dijelove naselja, ceste i cestovne i druge objekte  gdje nije dopušteno osnivati lovišta – kaže nam lovac odvjetnik Zdenko Farkaš koji je dobar poznavatelj ove problematike i dodaje da uz požeški primjer imamo slučaj da se unutar granica lovišta nalazi i više od desetak naseljenih mjesta.

On nastavlja da je jasno što ne smije biti obuhvaćeno granicama lovišta sukladno Zakonu o lovstvu tako da se lako može utvrditi da na cestama, gradskim ulicama, naseljima, minski sumnjivim površinama i  drugim dijelovima teritorija našoj zemlji gdje je lov zabranjen, nije dopustivo osnivati lovišta.

Stoga je logično pitanje zašto se granice lovišta koje su određene još u vrijeme Domovinskog rata ne mijenjaju sukladno odredbama Zakona, no tada se otvaraju  nova pitanja.

-Postoji u praksi  pojam “neto i bruto lovnih površina” koji u bruto lovnu površinu uvrštava i površine koje  nisu lovište i u kojima je lov zabranjen. Ovdje ne bi bilo problema s određenjem tih lovnih površina, ali se to u stvarnosti može negativno odraziti na “blagajne”  i odgovornost lovoovlaštenika  – ističe nam Z. Farkaš dodavši da sada  lovoovlaštenici plaćaju zakupnine po bruto lovnim površinama, odgovaraju za štete od divljači ( prometnice, usjevi ) po bruto lovnim površinama, plaćaju izrade lovnogospodarske osnove po bruto lovnim površinama te plaćaju osiguranje prema bruto lovnim površinama, a nametnuta im je ugovorna i zakonska obveza   da gospodare s divljači u svojim granicama omeđenim lovištima. 

To je jedna strana medalje jer oni ne smiju loviti niti poduzimati bilo kakve  radnje u takvom lovištu,osim na neto lovnim površinama i to uz ograničenja od 200 ili  300 metara od naselja, ali su odgovorni za sve što se dogodi na bruto lovnoj površini što je vezano uz divljač. Zbog toga se postavlja pitanje zašto nadležno ministarstvo ne mijenja granice lovišta i usklađuje ih sa Zakonom, te zbog čega  lovoovlaštenici ne zahtijevaju promjene granica lovišta što posljedično  i u konačnici dodatno  komplicira situaciju eventualne promjene  i raskida ugovora u zakupu, novih natječaja, sniženja zakupnine i niz drugih problema.

-Nužnost da se učine radnje oko promjena granica lovišta u pogledu zahvata naselja i prometnica je već sada sadržana u pravilnoj primjeni Zakona o lovstvu pa se te odredbe ne poštuju u praksi, iako je kroz proteklo vrijeme bilo nesustavnih i neuspjelih pokušaja u drugoj zakonskoj  regulativi (Zakon o javnim cestama , Zakon o cestama , Zakon o zaštiti prirode ) Naime , odredbama Zakona o lovstvu je u čl. 20 propisano da je na površinama na kojima je lovište zabranjeno osnivati, korisnik tog zemljišta dužan štititi divljač  što će reći da to  na cestama čini  vlasnik ceste, a u naseljima grad ili općina, međutim to se ne provodi – naglašava pravnik Farkaš.

Svakome je kod nas bjelodano jasno da divljač na cestama ne štite cestari već su  lovci  odgovorni za tu divljač i  divljač u naseljima ne štite sukladno Zakonu o zaštiti prirode  gradovi i općine već se eventualno bave psima i mačkama, a zbog činjenice što su i naselja obuhvaćena granicama lovišta, lovci odgovaraju za sve  štete  pa čak ako je srna ili divlja svinja udarila vozilo ne obraćajući pažnju da je na semaforu bilo crveno svjetlo!

-Vidljivo je da nadležno ministarstvo, te županije i grad Zagreb imaju prekrasna velika lovišta  na kojima je i velika zakupnina, a sve to dalje dobro iskorištavaju i osiguravajuća društva koja naplaćuju osiguranje u svim slučajevima i po bruto i neto  lovnim površinama,  poticani poljoprivrednici od lovaca naplaćuju štete na usjevima i pitanje je kuda to sve ide i gdje je kraj takvoj praksi. Divljač je po zakonskoj definiciji  dobro od posebne skrbi RH,  a  lovci i dalje  strpljivo, ali sve teže plaćaju svoju  ljubav prema lovstvu –zaključio je naš sugovornik svoje viđenje ove problematike. 

Foto: Arhiva, pozega.eu

0 Comment