Srce jače od vremena: Igor Dioši ponovno među mlađima

Na malom stadionu Grot u Vetovu, u srcu Požeško-slavonske županije, dogodila se scena koja vraća vjeru u duh sporta. Među mladićima koji bi po godinama mogli biti njegova unučad, na travnjak je istrčao Igor Dioši, nogometaš koji je upravo zakoračio u sedmo desetljeće života i to u službenoj utakmici pod okriljem HNS-a.

U svijetu gdje sportske karijere često završavaju već u tridesetima, Igor je dokazao da volja i ljubav prema igri mogu pobijediti vrijeme.

Srce jače od razuma

Dioši, i dalje aktivan kroz veteranske utakmice Hvidre te kao trener mlađih uzrasta NK Mladost Pavlovci, nije planirao povratak među seniore. No, kada je klub zapao u probleme s manjkom igrača, nije dvojio.

“Odluka je bila iznenadna. Htio sam pomoći ekipi. Ništa više, ništa manje,” kaže skromno, kao da nije upravo ispisao sportski trenutak za povijest.

Njegov povratak nije bio čin nostalgije, nego čista, nesebična ljubav prema klubu i nogometu koji mu je obilježio život.

Dok bi mnogi u njegovim godinama izbjegli čak i rekreativno trčanje, Igor je bez zadrške obukao dres i stao rame uz rame s igračima dvostruko mlađima od sebe.

“Ne, godine su samo broj ako se čovjek dobro osjeća i trenira,” poručuje, odbacujući predrasude o tome tko je “prestario” za sport.

Poznat po svojoj kondiciji i upornosti, Dioši priznaje da nikada nije prestao trenirati.

“Uvijek trčim, treniram… Snaga i volja su ključne.”

Zanimljivo, iako je po vokaciji vratar, na ovoj utakmici zaigrao je u polju – što dodatno naglašava njegovu odlučnost.

“Najviše me namučio presing, jer to nije pozicija na koju sam navikao,”
kaže uz smijeh, svjestan da je time još jednom izašao iz zone komfora.

Aplauz koji govori sve

Kada je ušao u igru, stadion je zagrmio. Nije to bio pljesak za rezultat, nego za simbol za čovjeka koji pokazuje što znači ljubav prema sportu.

Nije bilo važno koliko je minuta odigrao ni koliko je puta dotaknuo loptu. Važno je bilo da je ondje, među svojima.

“Svi su mi čestitali, a suigrači su me sjajno prihvatili,” ističe, vidno dirnut reakcijom ekipe.

Njegova priča nadmašila je granice rezultata i postala inspiracija – podsjetnik da sport nije samo natjecanje, nego i zajedništvo, strast i srce koje ne zna za godine.

Igor Dioši – čovjek koji je porazio vrijeme. Jer dok on trči, lopta se ne zaustavlja baš kao ni život koji se živi punim plućima.