SLAVONSKI PJENUŠAC GORANA JOSIPOVIĆA: “Vi niste normalni! Tko je vidio da se u Slavoniji pije pjenušac?!

Živimo u Požegi i prije dvije godine smo shvatili da u gradu u kojem smo organizirali naš vinski podrum gotovo nitko ne zna da mi tu proizvodimo pjenušac! Upriličili smo jedan prigodni jumbo plakat i putem njega naše sugrađane pozvali da kušaju – Slavonski pjenušac. Reakcije su bile takve da smo u mjesecu prosincu, kad su sve trgovine zatrpane onim jeftinim gaziranim vinima koja se prodaju kao pjenušci, prodali čak 500 boca ljudima koji nas nikada prije nisu ni čuli ni vidjeli. Vjerojatno im je imponiralo što smo naš pjenušac prozvali “Slavonski pjenušac”. Kao što, vjerujem, nisu imali pojma da smo mi taj naziv namjerno stavili na jumbo plakat suprotstavljajući se svima onima koji nisu vjerovali u našu životnu priču. Bili smo odlučni pokazati da Slavonija ima čime konkurirati – šampanjcima. I uspjeli smo! Doduše, nikada nam nije bio cilj niti smo htjeli napraviti slavonsku kopiju šampanjca nego upravo nešto naše, pjenušac od sorte koja se smatra upravo najudomaćenijom u Slavoniji. Pjenušac od graševine!

Tako priča Goran Josipović, prvi šampanjer Zlatne doline koji je blistavu vinsku tradiciju svog kraja odlučio nadograditi sadržajem kojeg nitko prije njega nije uzimao ni u snove čak ni pod ozbiljnim utjecajem alkoholnih promila. Dobro, odnedavno se pjenušcem od graševine može pohvaliti i gigantsko Kutjevo d.d., ali prije 14 godina, kad su Goran i njegova supruga Gordana došli na Festival graševine želeći se pohvaliti svojim diplomskim radom – prvim uopće ikada proizvedenim pjenušcem od graševine, reakcije javnosti, ali i većine kolega iz vinskog svijeta, bile su u najmanju ruku sumnjičave.

Godišnje proizvedu 6.000 boca pjenušca

Vi niste normalni! Tko je vidio da se u Slavoniji pije pjenušac?! Ako se za nešto može reći da će vrlo brzo završiti kao potpuni promašaj, onda će to biti vaša priča sa slavonskim pjenušcima!”

Međutim, Goran i Gordana nisu htjeli popustiti pritiscima. Dobro, s jedne strane bili su u velikom strahu, odlučili su ući u priču za koju nitko u njihovom rodnom kraju nema sluha. S druge strane, sve te reakcije za njih su bile dodatna motivacija, prvorazredni izazov, jer nije lako nešto raditi za što vam nitko ne pokazuje ni potporu ni razumijevanje. U vrijeme kad su počeli baviti se proizvodnjom pjenušca od graševine, njihove kolege su redom odmahivali rukom već na spomen perlanja, jer u Zlatnoj dolini vladalo je gotovo jednoglasno razmišljanje da – to nije vino!

A njih dvoje mladi, bez ikakvog prethodnog vinskog iskustva, u kraju u kojem je pjenušac istoznačnica za let na Mars, odlučuju kao svoju najveću prepoznatljivost razviti tehnologiju proizvodnje pjenušca od sorte od koje nitko ranije ni pokušavao nešto slično raditi! “Mora netko biti i prvi, negdje se mora i krenuti! Samo treba malo hrabrosti, ljubavi prema perlama i – želja za drugačijim. Što će nam još jedan pjenušac od chardonnaya“, pričaju Goran i Gordana.

Životna i vinska priča Gorana i Gordane gotovo da su istoznačnica za upornost u ostvarenju životnih snova. Čak su se i upoznali u vinogradu Gordanina oca u Bektežu, gdje je Goran, kao zagrebački student, koji u svojoj Novoj Gradišci nije imao vlastite nasade, došao kupiti graševinu od koje će proizvoditi pjenušac. Htio je kupiti samo grožđe, ali, izgleda, tom prigodom je svojom prostodušnošću i iskrenošću “kupio” i Gordanu! Tada još nisu mogli ni pretpostaviti, ali upravo su ta dva kartona prvoproizvedenog pjenušca od graševine, koji je bio Goranov diplomski rad, poslužili kao glavno vino na njihovoj svadbi!

Tema mog diplomskog rada je bila “Proizvodnja pjenušaca klasičnim postupkom”. Proizvodnju pjenušaca sam uvijek doživljavao zanimljivom, ali i kompliciranom, pa sam se neprestano preispitivao – bih li mogao tako nešto i ja napraviti. Dakle, u početku sam pjenušce shvatio kao izazov. A kad smo proizveli prvi pjenušac, koji je bio poprilično dobar, nastavili smo godinama proizvoditi po 100-200 boca za vlastite potrebe, da bi se tek prije pet godina ozbiljnije počeli baviti proizvodnjom pjenušaca, priča Goran. Ilustracije i usporedbe radi, danas Goran i Gordana godišnje proizvedu oko 6.000 boca pjenušaca i, praktički, jedini su ozbiljni proizvođači pjenušaca na istoku Hrvatske!

Drago mi je da je Goran bio uporan i da nije htio ni čuti za odustajanje od svog sna. Na vrijeme smo shvatili da ne smiješ odustati od svoje ideje i moraš biti ustrajan na putu kojeg si odredio. Sazrijevanjem smo dolazili do nekih novih spoznaja i naši pjenušci su postajali sve kvalitetniji. Nakon nekog vremena su baš ti neki vinari, koji su vjerojatno zaboravili da su nas u početku odgovarali od ove priče, prilazili s pričom kako bi se i oni okušali u proizvodnji pjenušaca. To je najveće priznanje koje smo mogli dobiti. Na temelju našeg iskustva s pjenušcima te odnosa ljudi prema našoj ideji mi bi mogli napisati knjigu o promjeni vremena i ljudskih navika. Evo, moj tata je, on to i sam priznaje, u našim počecima bio naš najžešći kritičar, a sada je u potpunosti promijenio mišljenje. Često ga sada zateknemo u situaciji da našim kupcima objašnjava tajne pjenušca, a briljira u objašnjavanju cijene koja je, s obzirom “koliko puta se boce moraju ručno okrenuti i koliko pažnje pjenušac traži u podrumu” – premala“, priča Gordana.

Kao što su 2016. godine svoje sugrađane jumbo plakatom obavijestili o svom postojanju u Požegi, tako su u prosincu 2017. godine svoje Požežane iznenadili novim plakatom. Kažu, sad su se već profilirali i vizualom objasnili zašto će se njihov pjenušac od graševine ubuduće zvati – Jazz. Na plakatu dominiraju saksofon, čaša i boca Zlatnog pjenušca i natpis – ‘Music in the Glass’!

Jazz i tango 

S obzirom da naš sin svira saksofon, supruga i ja obožavamo jazz kao vrstu glazbe kojom se bave vrhunski glazbenici, a osobno se trudimo biti barem približno vrhunski na polju vinarstva, Jazz kao naziv se nametnuo kao prirodan slijed. Mi smo još kao studenti prakticirali u svakoj situaciji koja bi nam se ukazala popiti čašu dobroga vina uz odličnu glazbu i to se pokazalo kao idealan spoj. Kad je naš sin odlučio, bez našeg guranja i nagovaranja, upisati glazbenu školu i pritom izabrati saksofon, to je bio fantastičan osjećaj. U kući smo već imali zlatnu graševinu, sad se pojavio zlatni instrument, došlo je vrijeme da Zlatni pjenušac nazivom Jazz postane naša obiteljska priča!”

Dok su Goran i Gordana svojem pjenušcu od graševine donedavno tepali nazivajući ga Zlatnim, zbog fantastične zlatne boje koja posebno dolazi do izražaja u prozirnoj boci, nije baš da su svi dijelili njihovo oduševljenje tim pjenušcem koji je odležao 24 mjeseca na vlastitim kvascima. Štoviše, nekim vinskim kritičarima se njihov pjenušac od graševine uopće nije sviđao. Ali, Goran i Gordana nisu htjeli pristajati na nikakve kompromise. Odlučili su ostati dosljedni ideji i ne povijati se pred naletom kritika, jer, kažu, “naš pjenušac se, ipak, većini sviđa!”

Nije Goranu i Gordani sve išlo kao po loju, ipak su svoju priču morali stvarati i pisati doslovno na vlastitom iskustvu. Nije bilo cijene za koju bi mijenjali osnovnu ideju o graševini kao baznoj sirovini. Opet, morali su napraviti kompromis dodavajući graševini malo rajnskog rizlinga, jer graševina je davala lijepo tijelo i dobre arome, ali nije imala dovoljno kiselina.

Mi smo se doslovno učili proizvoditi pjenušac od graševine na svojim greškama, bilo je i prolijevanja, ali sve novotarije i pokuse smo uvijek radili na malim serijama, po 20-ak boca, tako da neuspjeh s tolikom količinom nikada ne bih nazvao – katastrofom. U ozbiljnu seriju bi ulazili tek kad bi točno utvrdili postupak proizvodnje, tad se ne smije dogoditi greška. Mislim da je problem u takvom pristupu u činjenici što se nitko ranije nije prihvatio znanstveno elaborirati kompletan proces proizvodnje pjenušca od graševine. Proizvodnja pjenušaca vam je kao i proizvodnja vina, opće je poznato 70 posto, a 30 ili 10 posto su one tajne zbog kojih sve može otići u dobrom ili lošem smjeru. A da bi se prevladale te tajne, ljudi se trebaju prihvatiti proizvodnje pjenušaca i raditi pokuse.

A to je proces koji traje i koji ne daje odgovore u godinu dana! A pogotovo što kod pjenušca put od berbe do pojave na tržištu traje do tri godine… Da budem, možda, malo ilustrativniji, to bi izgledalo otprilike kao da neka velika vinarija zaposli jednog čovjeka koji bi se samo bavio pjenušcima koji bi, slijedom te logike, za ozbiljniju proizvodnju došli na red tek za deset godina! To je teška škola koju smo mi mukotrpno prošli, ali, evo, došli smo do proizvoda koji je nama zadovoljavajući i dobrom dijelu naših kupaca. Koliko znam, prije nas se nitko nije ranije bavio proizvodnjom pjenušaca od graševine. Sada znam za Kutjevo d.d., ali oni su ga proizveli poslije nas!

No, nije priča o Zlatnom pjenušcu od graševine ili, po novome, Jazzu, jedino po čemu će istinski vinoljupci zavoljeli ovu vinariju. Goran i Gordana tvrde da su u Hrvatskoj originalni i po Brut rosé pjenušcu od kratkotrajno maceriranog – pinota sivog. I koji će se ubuduće zvati – Tango!

Zaljubljenici u ples 

I Jazz i Tango su potvrdili naša velika očekivanja utemeljena na procjeni da sorte koje su se pokazale fantastičnima kao mirna vina moraju se pokazati i kao dobra baza za pjenušac! Kako smo našim gotovo desetljetnim igrarijama usavršili proces i konačno došli do onakvih pjenušaca kakve smo priželjkivali, tako smo sad mogli konačno i identificirati se s njima i nazvati ih takvim imenima koja najbolje pokazuju tko stoji iza tih pjenušaca. Za Jazz smo objasnili, a Tango je, jednostavno, ples u koji smo Gordana i ja zaljubljeni. Mi obožavamo plesati, a tango smatramo vrhuncem.

I ovaj Brut rosé, ovaj Tango, samo će nam biti dodatna motivacija da Gordana i ja odemo u neku zagrebačku plesnu školu i konačno se natjeramo naučiti plesati taj ples. Inače, nama je ples uvijek bio nešto jako blisko. Mi smo svake svatove na koje bi išli shvaćali kao pozivnicu za ples i teško je zamisliti ikakav događaj s plesnim podijem u požeškom kraju, pa i šire, na koji ne odemo. Kao što ne propuštamo nijedan koncert u Požegi, Slavonskom Brodu, Osijeku pa i Zagrebu, a u te gradove, jer u Požegi nema kina, idemo i na filmske projekcije.”

Nedavno mu je njihova malena kćerkica, u naletu nezadovoljstva zbog neke njegove odluke, odbrusila: “Ti sve ne znaš, ti znaš samo raditi ono svoje pivo!” Goranu i Gordani je, razvidno, najteža zadaća u kući – djeci objasniti razliku između piva i vina…

Tekst i foto:G.S.J. i Željko Garmaz-vinske priče