RADNI VIJEK S KNJIGOM – Branko Šimunović: Ne može se očekivati da svaki knjižničar bude izvrstan, ali potrebno je da bude zaljubljenik u svoj posao

“Na početku i na kraju dana, ljubav prema knjizi je najvažnija.Ne može se očekivati da svaki knjižničar bude izvrstan, ali potrebno je da bude zaljubljenik u svoj posao. Jer, samo ako do kraja voli taj posao moći će ga obavljati na svoje i na zadovoljstvo korisnika. A knjiga je još uvijek, naročito na našim prostorima, nezamjenljivi dio ne samo znanja, obrazovanja već i zadovoljstva,” kaže profesor i diplomirani knjižničar Branko Šimunović odnedavno u zasluženoj mirovini.  

Branko Šimunović jedno je od onih dragih lica koje smo mi, redoviti korisnici Gradske knjižnice i čitaonice Požega, rado sretali za knjižničnim pultom ili među policama. Odmjerenog glasa, smirene i uglađene geste, spreman uvijek pomoći, podučiti i uputiti, Branko je sinonim iskusnog knjižničara pred kojim ukoričena riječ nema nikakvih tajni. Razgovarali smo upravo o tom iskustvu i koliko je bilo lijepo stjecati ga sve ove godine.

Koliko ste godina proveli u Gradskoj knjižnici i čitaonici, jeste li cijeli svoj radni vijek među knjigama?

Moglo bi se to uvjetno reći. Počeo sam raditi 1982. godine, u to vrijeme bio je to organizacijski Centar za kulturu i obrazovanje u kojem je jedna od radnih jedinica bila i knjižnica i čitaonica. Radio sam u tom Centru gdje smo zajednički bili organizirani, a u samoj knjižnici sam počeo raditi 1991. godine. Kada je Hrvatska postala samostalna, došlo je do promjena u organizacijskoj strukturi kulturnih djelatnosti i svaka od tih ustanova – knjižnica, muzej, kazalište – postaje samostalna. Dobivanjem samostalnosti koja je počela tih godina, knjižnica počinje svoju noviju povijest u svom razvoju, kako prostorom tako i stručno i drago mi je da sam u tom sudjelovao od tih ranih dana.

Što vas je navelo da život posvetite knjizi?

Primarno sam završio Jugoslavistiku i komparativnu književnost, profesor sam hrvatskog, ali igrom slučaja, nisam puno radio u prosvjeti već više na organizaciji kulturnih djelatnosti. A onda sam 1993. položio stručni ispit koji se smatra statusom diplomiranog knjižničara što sam i po zakonu bio obvezan kao djelatnik knjižnice. Nastojali smo u tom početku stvaranja, obnavljanja i razvoja knjižnice i kadrovski se ekipirati kako bi imali što kvalitetnije djelatnike koji bi mogli ponijeti zahtjevan zadatak.

Dugo vremena bili ste i voditelj Matične službe u sklopu koje su i školske knjižnice. Koliko je knjiga važan dio obrazovnog procesa?

Da, čim su se  osnovale matične službe po županijama 1996. godine uključio sam se u taj dio. Do tada smo imali matičnu nadležnost iz Osijeka, međutim, to nije funkcioniralo. Stoga je Ministarstvo kulture donijelo odluku da se formiraju matične službe za svaku županiju i tada sam preuzeo voditeljstvo županijske matične službe za sve narodne i školske knjižnice. Imao sam najbolji uvid stanja na terenu, a to je bio i jedan od bitnijih poslova matične službe – da prati rad, otvaranje, stručni rad, nabavu, obradu građe u svim knjižnicama, kako narodnim kojih nije bilo puno Požega, Pleternica, Pakrac i Lipik, tako i školskih kojih je bilo više od 20. Svaka škola je morala imati knjižnicu postupno uređenu prema standardu koji je važio za školske knjižnice što u određene izmjene vrijedi i danas. A školska knjižnica je jako bitan segment u obrazovanju jednostavno zbog toga što djeca korištenjem građe iz školske knjižnice ne samo da primaju osnovna znanja iz lektire, već u knjižnici prolaze i kroz određeni tip edukacije od strane knjižničara, dobivaju kulturne impulse i razvijaju socijalne vještine. Školska knjižnica je stoga vrlo bitan stup u odgojnom procesu u osnovnim i srednjim školama i doista je potrebno ustrajati na tome da upravo te knjižnice ispunjavaju sve standarde koje pred njih stavlja i suvremeno doba. Danas možemo reći kako sve školske knjižnice imaju diplomirane knjižničare, dakle stručne kadrove koji dobro odgovaraju svim zahtjevima tog posla, no prostorni problemi još uvijek nisu potpuno riješeni, jer samo Pleternica ima prostor primjeren toj djelatnosti.

U svom profesionalnom vijeku pratili ste i kako se mijenja odnos prema knjizi kao izvoru informacija i zabave. Nekada je knjiga bila među neprikosnovenim izvorima, a danas ima snažnu konkurenciju uvjetovanu tehnološkim razvojem.  Koliko je po vama knjiga još uvijek snažna, unatoč tome?

Neminovno da ostali mediji imaju određenog utjecaja što se tiče korištenja znanja. Ali, knjiga je još uvijek, naročito na našim prostorima, nezamjenljivi dio ne samo znanja, obrazovanja već i zadovoljstva. Elektronička knjiga nije još uvijek zaživjela, vidimo to kroz korištenje naše knjižnice, ali i drugih velikih knjižnica u državi – knjiga ne gubi svoju snagu i svoj značaj.

Što vama osobno znači društvo s knjigom?

Meni knjiga osobno puno znači. i kroz studij i kroz pripremu u prosvjetnom smislu, a potom i dolaskom u knjižnicu i stjecanjem novih znanja iz područja knjižničarstva stekao sam osjećaj prema knjizi – profesionalno i privatno. Profesionalno, uvidio sam da je riječ o jednom ozbiljnom poslu koji je nužan kako bi svaka knjiga u knjižnici došla do čitatelja. Drugi dio te priče je onaj osobni – zadovoljstvo i potreba da zadovoljim svoje kulturne apetite, interese, estetske i druge afinitete. Tijekom ovih godina rada u knjižnici bio sam u prilici pročitati sve ono što me zanimalo, a uvijek sam čitao. Svatko od nas naravno, ima određeni tip literature koja ga zanima, jer ne zanimaju sve knjige sve ljude. Osobno, kod književnosti, ako govorimo o toj vrsti literature, prednost dajem domaćim suvremenim piscima, a potom češkim i poljskim, dakle slavenskim autorima koji su mi mentalno bliži no američki, engleski ili nordijski koji su odnedavno vrlo popularni.

S kakvim ste osjećajima “zatvorili vrata” knjižnice odlazeći u mirovinu i to u trenutku kada je ona na pragu da doživi novi uzlet, u jednom, promjenama vrlo plodnom razdoblju?

Otišao sam iz knjižnice na kraju radnog vijeka s dvojakim osjećajem. S osjećajem da sam možda otišao godinu dana prerano da kao djelatnik iskusim dobitak promijene koji će se dogoditi otvaranjem nove knjižnice. Međutim, što se tiče godina provedenih u toj ustanovi nije mi žao niti jednog dana jer sam ih proveo s ljudima koji su dobri, korektni, vrijedni i mislim da sam dobro surađivao s kolegicama koje jako dobro rade svoj posao. Kolegica koja je preuzela Matičnu službu izvrsno radi svoj posao, ušla je u trenutku kada su knjižnice već bila gotovo pri kraju informatizacije i sada je nastavila tu raditi na tom poslu. A ravnateljica ima vrlo dobru metodu rada s obzirom kako se nova knjižnica treba jako dobro pripremiti za preseljenje. To znači da cijeli fond knjižnice mora, doslovno knjiga po knjiga, proći kroz ruke naših knjižničara da bi se pripremio fond koji će biti stvarno kvalitetan fond kakav nova knjižnica zavrjeđuje. Stoga, s jedne strane mi je žao što sam baš u ovom trenutku otišao dok s druge strane, život ide dalje i oni će svi raditi svoj posao, sa mnom ili bez mene, a meni će biti osobito zadovoljstvo jednog dana kada se nova knjižnica otvori doći kao kolega, prijatelj te provoditi vrijeme “o svom guštu” u tim novim prostorima.

Kako ćete organizirati vrijeme u mirovini. Pred vama su otvorene sve mogućnosti, naučili ste na sistematski rad, određenu dinamiku – jeste li spremni na dane pred vama?

Da budem iskren nisam previše razmišljao što ću raditi u mirovini jer svaki dan donosi druge obaveze i nisam se, bar za ovih nepunih mjesec dana mirovine, uhvatio ni jednog trenutka da mi je dosadno. Ima dovoljno zanimljivih poslova koje moram obaviti tako da se jednostavno nemam vremena dosađivati. Čuo sam to i od drugih koji su otišli u mirovinu kako nemaju vremena – jednostavno je to tako. Prednost je možda samo u tome što ne moram gledati na sat, mirniji je dan i ne obavljam stvari u žurbi. Za sad je dobro, vidjet ćemo. Supruga i ja svaki vikend, ako je to moguće, putujemo. Supruga je strastveni planinar i to je jako opušta, nedavno je obišla hrvatsku planinarsku obilaznicu, sto točaka koje su određene tom obilaznicom i u prosincu će dobiti i priznanje. Oboje smo na to ponosni, a naravno, sve to vezano je uz zadovoljstvo, uz osjećaj da si u prirodi, povezan s prirodom te da posjetiš mnoge prelijepe dijelove naše zemlje. Ima još puno točaka koje nismo posjetili, a uz to, zabavu i zadovoljstvo mi pružaju i naši kućni ljubimci, dva psa, koji su dobri i uživaju kada je netko s njima i u onom dijelu dana kada to nisu navikli.

Što biste poručili mladima koji tek kreću na put druženja s knjigom kakav je bio vaš?

Znate, kao u svakom poslu važna je ljubav prema tom poslu. Mladi knjižničari danas kroz svoje obrazovanje dobivaju jedno šire znanje općenito o informacijskim znanostima, o dosezima koji su prisutni i Hrvatska ne zaostaje tu u smislu razvoja knjižničarske znanosti. Obrazuju se danas dobri knjižničari i svatko od njih nosi nešto što je u njega ugrađeno. Ne može se očekivati da svaki knjižničar bude izvrstan, ali potrebno je da bude zaljubljenik u svoj posao. Jer, samo ako do kraja voli taj posao moći će ga obavljati na svoje i na zadovoljstvo korisnika. Jednostavno, na početku i na kraju dana, ljubav prema knjizi je najvažnija.

0 Comment