Proizvodnja vina je bila jedina aktivnost na koju sam pristao poslije srčanog udara

Antun Adžić poznati vinar iz Kutjeva
Znate tko je Ivan Jambrović? E, tog legendarnog direktora PPK Kutjevo gotovo svakodnevno sam vozio dok sam bio zaposlen kao vozač u “paradnoj ergeli” Kombinata. Sjećam se, primjerice, kad smo se jednom u 10 sati navečer vraćali iz Zagreba, a on osjetio da je došao pravi trenutak za kušanje vina u tankovima. Pazite, on to nikada nije radio po nekim izračunima ili slijedeći kalendar, neeee. Njemu bi se samo pojavio neki signal u glavi i on je tada znao da je pravi trenutak za odlazak u podrum. Tako smo i taj put odmah “dignuli” podrumara, a on je imao vremena tek toliko da uzme knjigu i pojuri za nama i u hodu zapisuje sve što bi mu Ivan govorio nakon kušanja vina iz svake bačve. Nije tada bilo laboratorijskih uvjeta kao danas, sve je išlo na nepca, vjerojatno je Ivan na kraju i skončao od raka grla kao posljedica takvog načina rada.
 
Sjećam se kad sam ga jednom vozio u Zagreb na sastanak predstavnika svih vinskih kuća Jugoslavije. Mi šoferi smo stajali sa strane i za ručak se postavilo pitanje što će se piti. Odlučili su piti kutjevačku graševinu. Kad se odlučilo krenuti kući, sjedimo u autu, a ja njemu:
Druže direktore, pa vi uopće niste jeli!? Pa , jesi li ti vidio što se dogodilo, odgovori on meni. Ne, odgovorio sam mu ne shvaćajući na što je ciljao. Pa od svih vinskih kuća iz cijele Jugoslavije za ručkom se pila naša kutjevačka graševina!!! Njega je, dakle, toliko ushitilo to priznanje da od uzbuđenja nije mogao ništa jesti!
Antun Adžić, kutjevačka vinska legenda i jedan od rijetkih vinara čija vina se bez problema prepoznaju po posebnom “rukopisu” njihova autora, često i rado priča o ljudima koji su na neki način obilježili njegov život. Ivan Jambrović, vizionar koji je kutjevački Kombinat podignuo na vrh vinske scene u bivšoj Jugoslaviji, nije bez razloga česta tema Antunovih priča. Štoviše, neka Jambrovićeva temeljna razmišljanja o proizvodnji vina toliko su se upila u pore Antunove vinske filozofije da se bez pretjerivanja može reći kako su vina Vinogradarstva i vinarstva obitelji Adžić, koja su prepoznatljiva i po etiketama koje krasi detalj veza s tradicionalne slavonske nošnje, poznat i kao Hrvatska zvijezda, najbolji nasljednici najboljeg što se svojedobno proizvodilo u PPK Kutjevo.
  • Još dok sam radio kao vozač i osobno vozio Ivana Jambrovića, paralelno sam sadio svoj vinograd. Tad je bila popularna “španjolka”, nekakvo crna sorta, i svi su se prema njoj okrenuli, bio je to neki trend. Obratio sam mu se:
  • Druže direktore, sadio bih hektar vinograda, što mislite da i ja posadim tu španjolku?
  • Ni čuti, to je prolazno! Samo graševina!
  • I tako sam ja tada posadio graševinu i bio sam u pravu što sam ga poslušao. Jer, ta crna vina nisu na tržištu bila tako prepoznata i ljudi su vrlo brzo morali krčiti svoje vinograde. Da ga nisam poslušao, bio bih u velikim problemima…
Još jedna legenda Zlatne doline imala je veliki utjecaj na Antuna Adžića i, gle, i on se zove Ivan. Riječ je o Ivanu Enjingiju.
  • Ma, do te 1994. godine mi smo samo prodavali grožđe. I tada sam nazvao Ivana rekavši mu da je bila odlična berba. Uzeo je grožđe i nakon nekoliko mjeseci me zovnuo u svoj podrum. Samo mi je rekao: “Vidiš ovaj spremnik od 10.000 litara graševine? E, to je sad tvoje vino. Samo ćemo još nabaviti boce i počinješ se baviti vinarstvom.” I nije stao samo na tome, nego mi je čak organizirao i distribuciju vina u neke restorane koje od tada neprekidno opskrbljujem našom graševinom.
Antuna Adžića i Ivana Enjingija, osim višedesetljetnog prijateljstva – Ivan je stariji dvije godine, povezuje i teško djetinjstvo zbog kojeg su obojica bili prisiljeni na teži način krčiti svoj životni put. Obojici neimaština nije dopustila obrazovanje veće od osnovne škole. Međutim, i Ivan i Antun su iz “životne škole” izvukli maksimum i čista obraza podigli svoja vinska kraljevstva po kojima su danas itekako prepoznatljivi.
 
Antun voli reći da je obiteljski vinograd njegovih roditelja u Hrnjevcu oduvijek bio školski primjer urednosti i kvalitete te da je upravo zbog toga u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata bio trn u oku PPK Kutjevu u kojem nisu birali sredstva da ga se dočepaju i uzmu na korištenje kao neki svoj grand cru. Međutim, sjeća se Antun, tata je također bio tvrdoglav i nije htio ni čuti za gubitak vinograda. Čak je zbog svog inata bio i u zatvoru, ali – nikada nije odustao od borbe. Štoviše, nije mu bilo teško zaputiti se u Zagreb u sjedište republičkog Ministarstva poljoprivrede žaliti se na ponašanje PPK Kutjevo. I – uspio je! Izborio se da mu iz Ministarstva pošalju potvrdu kojom se Kombinatu, kako u Zlatnoj dolini oduvijek zovu PPK Kutjevo (danas Kutjevo d.o.o. – op.a.) zabranjuje polaganje prava na njegovu zemlju. I taj vinograd je i danas u vlasništvu obitelji Adžić, a Antun se potrudio obnoviti ga i ponovo na istom mjestu zasaditi nove loze sorata koje su krasile taj položaj u Hrnjevcu – graševinu i pinot crni.
  • Moje najdalje sjećanje na taj vinograd vraća me u 1950. godinu, kad sam kao osmogodišnjak vodio konja u taj vinograd u kojem sam u tim uskim nasadima orao zemlju, dok je tata prskao loze. I sjećam se kako se i tada pričalo kako se najbolje vino proizvodilo od grožđa iz tog vinograda. Sjećam se i nešto kasnijeg razdoblja, kad smo Kombinatu predavali i prodavali grožđe, upravo je Ivan Jambrović osobno dolazio kod nas kući kontrolirajući proces proizvodnje vina kojeg smo radili za naše potrebe. Ali, sjećam se, kad bi predavali grožđe u vinariju, ljudi su se okupljali oko zaprežnih kola gledati tako lijepo grožđe!
Kad je Antun vidio da s osnovnom školom završava svoj proces obrazovanja, barem ono što su mu roditelji mogli omogućiti, dokučio je da mu je jedini izlaz u pohađanju autoškole i što ranijem dobivanju vozačke dozvole. U vozačkoj dozvoli je vidio papir koji će mu pomoći u zapošljavanju.
  • Nakon što sam to obavio, otišao sam u vojsku. U Rijeku. Tamo sam imao obuku i pokazao se jednim od boljih vojnika pa su me htjeli nagraditi tako što su me namjeravali ostaviti u Rijeci da budem instruktor. Međutim, otišao sam zapovjedniku s molbom da me stavi negdje da vozim, jer sam, priznao sam mu, od vožnje planirao živjeti. Bio je to jedan potpukovnik, Slovenac, saslušao me i rekao mi da ću onda u tom slučaju otići u Beograd u Generalštab. Tako je i bilo, a u Beogradu su bile samo limuzine. Bilo je to 1963. godine… Zadužio sam auto i vozio oficire, bilo je i generala, pamtim generala Drulovića, koji je bio glavni za Požegu. Sjećam se da me pitao odakle sam, a kad je čuo odgovor, poručio mi je da mu se javim po odsluženju vojnog roka i da će me zaposliti! Naravno, nikad ga nisam nazvao, jer sam se jedva čekao vratiti u Kutjevo, a po povratku sam se vrlo brzo i zaposlio u Kombinatu, gdje sam kratko vozio traktor i kamion, da bi me prebacili u te, kako mi kažemo, paradne vozače.
Antun se hvali da je u mladosti bio perspektivan centarfor, igrao je nogomet za PPK Kutjevo, “bio je dobar, ali nije imao nikoga da ga pogura – netko ipak nekome mora nešto reći da bi išao dalje, takvoga nije bilo!” Neće nikada zaboraviti da su ga u više navrata navijači iznosili s terena na rukama! U PPK Kutjevu, koji se borio u Slavonskoj ligi sa Špartom iz Belog Manastira, Olimpijom, LIOM, Metalcem iz Osijeka, BSK-om, Strmcem, Premiumom iz Bosanskog Broda, Graničarem iz Županje…, Antun je igrao 12 godina. S obzirom da je u isto vrijeme i radio u PPK Kutjevu, kombinatu koji je sponzorirao klub, u upravi kluba su odlučili poslati ga u trenersku školu.
  • Moja trenerska diploma koju sam stekao bila je veća od one koju je tada imao Miroslav Ćiro Blažević! I ponosan sam što sam kao trener u vrlo jakoj konkurenciji Slavonske lige uspio osvojiti prvo mjesto i izboriti kvalifikacije s osječkom Olimpijom za igranje u višem razredu natjecanja, jedinstvenoj drugoj republičkoj ligi. I izgubili smo, nismo prošli, jer mi je direktor rekao da igramo, ali i da ne smijemo pobijediti – nemamo novac za jaču ligu! U Kutjevu smo izgubili 2-1. Kad smo došli u Osijek na igralište Olimpije, uoči uzvratne utakmice sam u svlačionici igračima rekao: “Direktor je rekao da moramo izgubiti!” To je njima bila motivacija do plafona, odigrali smo jednu od naših najboljih utakmica i, nažalost, toliko se ispromašivali, moglo je vrlo lako završiti da ih pobijedimo i prođemo dalje, ali – nije nas išlo. Tko zna kako bi se to interno u klubu razriješilo da smo pobijedili?!
U pamćenje su mu se urezale utakmice s požeškom Slavonijom, a za te utakmice prodalo bi se u malenom Kutjevu 1.800 ulaznica, “u mjestu nije bilo moguće parkirati auto”!
  • Sjećam se da je sudac mene, koji sam tada igrao i bio kapetan momčadi, zovnuo zajedno s kapetanom Slavonije i obratio nam se riječima:
  • Dođe li do ikakvih problema, prvo ćete vas dvojica izletjeti vani!
  • Tako se i dogodilo, bilo je nekih grubih startova u kojima smo nas dvojica bili blizu jedan drugome i to je bilo dovoljno da nas isključi iz igre.
No, sjeća se da je i u vrijeme njegova aktivnijeg angažmana u nogometu bilo mutnih igara koje su mu se gadile.
  • Igrali smo jednom prilikom neku jako bitnu utakmicu s požeškom Slavonijom u Kutjevu, ja sam bio trener, a meni su iz uprave kluba rekli da će doći sudac s kojim ja trebam porazgovarati, jer će nam pomoći da pobijedimo!!! I tako, došao sudac iz Valpova, odsjeo je u nekoj kući u Kutjevu, a ja otišao do njega “dogovoriti se”. Odmah me upitao što treba napraviti i na koji način on nama može pomoći. Rekao sam mu:
  • Molim vas samo jedno – možete li utakmicu od početka do kraja odsvirati pošteno? Samo to, mi smo bolji, mi ćemo pobijediti.
  • Nakon toga smo se razišli, u Upravi ništa nisu znali, izašli smo na teren i pošteno pobijedili 3-1 pred krcatim tribinama. Poslije utakmice smo se rukovali, a on meni:
  • Svaka čast, ovo još nisam doživio!
Antunov otac je sve do svoje smrti 1971. godine, kad je Antun imao 29 godina, brinuo o onome starom vinogradu u Hrnjevcu. Poslove u tom vinogradu je preuzeo Antunov brat, Antun je kupio i obrađivao svojih hektar i pol, a grožđe su predavali i prodavali u Kombinat. I tako je Antun funkcionirao na relaciji vozač u Kombinatu – trener – vinograd sve do teškog infarkta koji ga je pogodio na konjičkim utrkama 1994. godine.
  • Moj ulazak u vinsku priču je bio jedina aktivnost na koju sam pristao poslije srčanog udara. Željko je trebao ići u Španjolsku, a ja sam taman došao u Zagreb na neki pregled pred operaciju. Supruga i ja smo odsjeli negdje pored stadiona. Ujutro smo krenuli prema Kvatriću, a pred stadionom mi buknu emocije, tamo sam dolazio na utakmice, Željko odlazi u Španjolsku i – pozlilo mi! Opet! Željko je brzo stigao, odveo me na hitnu pa u bolnicu i tamo sam ostao. Operacija je bila neminovna, imao sam je 3. listopada, ugrađene su mi tri premosnice, što je tada bila vrlo komplicirana i rijetka operacija. Supruga Lucija tu jesen je sve sama odradila u vinariji. Kad sam se oporavio, odlučio sam otići u mirovinu. S obzirom da su mi liječnici posavjetovali aktivnost, jedino na što sam bio spreman pristati bio je vinograd. Željko je otišao za nogometom, malo sam načeo vinsku priču godinu ranije proizvodnjom nešto većom od tisuću litara, a Enjingi je odigrao ostalo. Tako je krenulo!
Antun se, odlučivši posvetiti se proizvodnji vina, sam sebi rekao da će raditi samo onako kako je to ranije radio njegov otac – “nikakva kemija, nikakvo dodavanje niti oduzimanje, samo ono što priroda napravi”. Toga se drži i danas.
  • Imao sam i dodatni motiv ostati u vinskoj priči. Graševina iz berbe 1995. godine imala je 11 posto alkohol i bila je polusuha. Kad je Ivan tu graševinu razvezao po vinotekama i restoranima ona je svima pasala! Kad sam kasnije sam nastavio raditi, počeo sam razmišljati – to vino je odgovaralo ljudima, idem ga nastaviti raditi na taj način i dalje, bez dodavanja kvasaca… Meni su svake godine vina bila s ostatkom šećera i ljudi su to jako dobro prihvatili. Mojim vinima je mane nalazila samo – struka, i to, kao, “samo da nema tog šećera”. Čak mi je i Ivan to prigovarao, on je veliki zagovaratelj suhih vina! Tek mi je prije godinu dana priznao da na tržištu funkcioniram izvanredno samo zbog tog šećera
Od početnih hektar i pol vinograda, Antun Adžić je svoje nasade proširio na 10 hektara, kao što po njegovim pravilima njegova šira familija kooperantski obrađuje još šest hektara. No, porastom proizvodnje Antun nije ni za dlaku promijenio svoj odnos prema proizvodnji vina.
  • Nekoliko posljednjih godina naš prijatelj i najveći distributer naših vina Gordan Mohor me uporno molio da na tržište iziđem s jednim roséom. Kad sam prošle godine konačno popustio i pristao na taj izazov, rekao sam mu da ću rosé proizvesti samo pod jednim uvjetom – i to vino mora biti u klasi ostalih vina koje proizvodim! Dakle, nisam htio proizvesti lagano, ljetno vino, s malim alkoholom, što je on predlagao, jer ja nisam za to. Kod mene je rosé od pinota sivog i zweigelta, što nitko tako ne radi, ima 13,5 posto alkohola, i to je jedno vrlo ozbiljno vino. Posvetili smo ga supruzi Luciji, koja je od prvog dana vrlo aktivna u našoj obiteljskoj vinskoj priči.
Za svoja vina Antun tvrdi da nemaju recept, “ona su proizvod prirode i posljedica njegova iskustva”!
  • Evo, neki dan mi je bio jedan gospodin iz Slovenije, sviđaju mu se naša vina, zbog njih je nekoliko puta navratio, pa kaže:
  • Kakvo je ove godine, je li kao i lani?
  • Odgovorio sam mu da ne radim coca colu! O mojim vinima odlučuje priroda, ne mogu reći da će svake godine biti takvo i takvo vino, neće, svake godine će biti drukčije, barem za nešto…
Unatoč 76. godini života, Antun ne pristaje niti na angažman nekog enologa. Štoviše, prije godinu dana je, uz rad na proizvodnji svojih vina, “dao ruku” Miroslavu Škori i sam mu proizveo graševinu nakon što se popularni glazbenik razišao s Vladom Krauthakerom, koji mu je u svom podrumu proizveo njegovo prvo vino s kojim je osvojio titulu “Šampiona graševine”.