Nedavno sam došla do novih spoznaja u proučavanju fenomena ljubavi. Kad je riječ o objašnjenjima uzroka ljubavi, poznata su evolucijska i psihoanalitička objašnjenja ljubavi. Ona je biološki uvjetovana, te ima vrijednost preživljavanja na razini vrste, bla bla. Ona je psihološka reakcija na gubitak primarnih objekata ljubavi – roditelja, bla bla.
Ma zafrknimo mi sve to fino. Sve te znanstvene definicije ništa mi ne znače kad me taj prokletnik Kupido strefi 100 na sat, pa kad mi se puls nekontrolirano ubrza i proširena se rečenica čini nadnaravnim postignućem, a u glavi mi frca kao da je novogodišnji vatromet. Što, pobogu? Je li mi netko stavio neku drogu u piće?
Ili kad se od ranog jutra smijem i smiješim ničim izazvana, imunitet mi radi 100 na sat iako ne spavam koliko bih trebala i sama sebi pjevušim dok hodam po gradu. Sintagme poput “nagona za produženjem vrste” mi se čine kao tek puka laprdanja nekog Kineza kojeg tako i tako ne razumijem kad me -tamo i tada, vrlo konkretno – nečije postojanje počinje toliko mijenjati.
Upravo je to način na koji želim pisati o ljubavi. Neposredno, doživljajno. Dakle, kad maknemo sve velike znanstvene definicije, zdravorazumska objašnjenja, predodžbe iz američkih filmova i ostale naplavine koje su nam se nasukale na podsvijest – što je ljubav? Što je taj fenomen u svojoj srži? Što je taj osjećaj koji je psihički koliko i fizički, a koji dolazi bez nekog racionalnog objašnjenja i pred kojim se čak i naš najveći adut – naša slobodna volja- pomalo bespomoćno i posramljeno povlači u stranu?
Pa kad maknemo sve na stranu ostaju karakteristike tog doživljaja, koje vjerojatno svi bar donekle poznajemo.
Cijeli svijet kao da se odjednom smije. Bez obzira na to što se događalo oko nas, kao da nas neki zaštitni omotač štiti od svih uobičajenih dnevnih nevolja. Boje kao da su odjednom malo jače, kao da je netko cijeli horizont potajno obradio u Pohotoshopu! A zašto? Ha eto jednostavno – zato jer tamo vani postoji ta jedna određena osoba.
Drugim riječima, kad sve svedemo na ono najjednostavnije, čini se da je ljubav reakcija koju nečije postojanje izaziva u našem organizmu, pa stoga i u našem svijetu. I to ne samo fizička ili biološka. Da, sigurno su tu i hormoni, i biologija, i podsvjesna uvjetovanja iz djetinjstva, pa i prošlih veza. No sve je to u funkciji nečijeg postojanja. Jer da su u igri samo biologija ili neosviješteni obrasci, bilo bi tako svejedno koga smo izabrali, a sigurna sam da odgovarajućih (energetskih) kandidata uvijek ima napretek. Ali nešto u nama odabralo je baš tu osobu! I ni nagoni ni neriješeni obrasci nisu mi dovoljno objašnjenje na pitanje ‘zašto’?
No vrijednost koju uočavamo u nekome, a na što i naš um i tijelo počinju reagirati, jest.
Ljubav je, dakle, odgovor na nečije postojanje. Ljubav je percepcija nečije vrijednosti-u-svijetu. Ili drugim riječima, sposobnost da nečije postojanje svijet učini ljepšim.
No, nije jedino ljubav takva, mogao bi netko reći. Kad je riječ o osjećajima, uvijek reagiramo na vrijednost u nekome. Nekoga možemo cijeniti jer u njemu uočavamo nešto vrijedno. Nekoga možemo idealizirati jer ima vrijednost koju bismo mi htjeli imati. No ljubav je odgovor na nečije postojanje kao nijedan drugi. Naime, u njoj se spajaju biološka (hormoni) i psihološka (upišite vlastite simptome ;) reakcija na otkriće nečije vrijednosti u svijetu. Ona je jača od drugih odgovora, jer je radi navedenih faktora koji u njoj sudjeluju, obično u stanju i doslovno izmijeniti svijest.
I stoga je takva reakcija najveći kompliment koji nekome možemo dati ili od nekoga dobiti.I iako nam nekad voli zakomplicirati život, tek bi se u takvim trenucima trebalo prisjetiti što je ona u svojoj esenciji. Pa čak i ako dotična osoba, iz ovog ili onog razloga, nije više u našem životu.
Au, odakle sad ta zadnja rečenica? Ta da bismo ljubav doživjeli na opisanoj razini trebali bismo, po kriterijima zen ili budističkih disciplina, biti praktički prosvjetljeni. Neke druge discipline rekle bi da trebamo biti na razini svojeg „višeg Ja“ (eng. higer self). Generalno, to je ona razina na kojoj stvari ne doživljavamo iz osobne dualističke perspektive već živimo međupovezanost svih stvari. Stoga smo se u stanju izdići iznad razine na kojoj stvari procjenjujemo isključivo po koristi koju imaju za nas osobno.
No kad je riječ o ljubavi, rijetko smo kad na toj razini. Kad jednom u tom nekome vidimo to nešto – nešto što ne razumijemo ali reagiramo na to i htjeli bismo to imati – obično vrlo brzo padnemo na onu osobnu, ne- buddhijansku razinu, na razinu gdje želimo to nešto samo za sebe, i skloni smo to odbaciti ako ne želi biti dio našeg osobnog svemira.
No ako se prisjetimo vrijednosti koju smo u nekome prepoznali koja ima ili je u nekom trenutku imala snage da promijeni cijeli svijet, da ga učini boljim mjestom, tada se možda možemo vratiti na tu razinu. A s obzirom na to da je ona vrlo bliska onom “višem Ja” ili zen budističkoj ne-dualnosti s početka teksta, iz nje ćemo tada sve što se dalje događa uvijek moći jasnije sagledati.
by ~Iva