Graditi iznova

1186819_puzzle_time_1Svatko od nas se već kroz odrastanje susreo s neuspjehom. Izgubljena natjecanja, loše napisani ispiti, nedovoljno šarmirano društvo.

No, što kad se dogodi stvarni, veliki, potpuni neuspjeh? Kad dođemo do svog minimuma i zagrebemo duboko ispod njega? Kad se nađemo negdje u mulju za koji nismo ni znali da postoji? Što kad se raspada slika koju smo imali o sebi, kad činjenice stanu nasuprot svega za što smo vjerovali da jesmo?

Što napraviti kad nakon godina obrazovanja i posvećenosti različitim granama znanosti ili kulture prestanemo biti ti ljudi? Ili nakon bezbroj žrtvovanja i godina brige za prijatelje shvatimo da smo sebični i egoistični? Što kad se, unatoč dobroti koju vjerujemo da imamo, nađemo u situaciji da smo nekog povrijedili? Ili kad budemo povrijeđeni i sve na čemu smo temeljili vlastitu vrijednost nestane?

Kako preživjeti trenutke kad život prestaje biti dobro strukturirani i osmišljeni projekt i kad se nađemo potpuno goli, nezaštićeni i ranjivi pred stvarnosti za koju više nemamo kalup? Kako znati što smo, kad nema slike s kojom se možemo usporediti, tj. kad smo toliko daleko od te slike da i sama ideja o njoj boli i tjera na bijeg?

Najčešća obrana je upravo bijeg. Bijeg kroz adrenalinske aktivnosti ili destruktivne užitke. Sve što nam može preplaviti mozak uzbuđenjem i tijelo adrenalinom donosi olakšanje, jer djeluje kao psihička anestezija. Umrtvljuje analizu, skreće pogled s razočaranja, odmiče nas od ideje da nismo ono što smo trebali biti, ni u točki koju smo ucrtali na karti života za ovo razdoblje. Adrenalin nas odmiče i od potrebe za drugim ljudima, osim ako i sami nisu On the highway to hell.

U depresiji uglavnom vjerujemo da ne trebamo ništa i da ne želimo ništa. Očaj, ma kako neugodan bio, razbija ovu iluziju, i na neugodan način nam otkriva svu pozadinu samozavaravanja. Očaj nam otkriva i što nam istinski treba i fali.

Ponekad iz očaja izrone neke neobične stvari.Tako ljudi koji su cijeli život posvetili sigurnosti i analizi odjednom otkriju da im treba uzbuđenja, leta, balavosti, nepromišljenosti. Neki otkriju suprotno, da im fali mira i strpljenja, ugodne svakodnevice, ili možda ljudi.

Iz očaja možemo izići samo ako otpustimo sliku sebe koja nas drži u stanju očaja. Što je to o sebi što ne možemo podnijeti? Možda smo iznevjerili nečije povjerenje i sad užasnuti ne možemo podnijeti da nismo savršeno moralni i obazrivi, već možda nesavršeni? Što bi to značilo za naš svijet ako se čak ni nama ne može vjerovati? Narcisoidni glas (koji sebe smatra najvećim ostvarenjem) nam govori ako smo mi moralno nesavršeni, onda su drugi sigurno još daleko gori, i kako onda živjeti u takvom svijetu?

Rješenje je u dopuštanju ideje da mi nismo jedini izvor kvalitete, pouzdanosti, topline, moralnih vrijednosti. Mi smo jedan od izvora, ali nismo jedini izvor. Takvo razmišljanje nas oslobađa pritiska koji nameće narcizam, i istovremeno obavija nekom posebnom toplinom zbog ideje da smo dio nečeg većeg, obuhvaćeni zajedničkim nastojanjima da održimo vrijednosti. Nekad zakažemo mi, nekad zakažu drugi, ali dokle god postoji taj zajednički ideal koji nas spaja, i jedno i drugo je oprostivo i može se preživjeti. Sadašnjost je dio neke dulje vremenske niti. Neuspjeh je dio uspjeha.

Uzrok očaja rijetko kad je neizdrživost konkretne situacije, puno češće se radi o bolnom saznanju da smo ograničeni i nesavršeni.

No to je jedini način da se izvučemo – da sebi priznamo svoja ograničenja, i s tim ograničenjima krenemo ponovo graditi. Doživjeti sebe kao povremeno nemoralnu, sebičnu ili lijenu osobu i usprkos tome vjerovati da i takvi zaslužujemo živjeti i truditi se, otvara vrata i širem humanizmu u kojem je veće i iskrenije prihvaćanje drugih ljudi.

To je snaga očaja- širi definiciju čovjeka i donosi spoznaju o ograničenosti kao o temeljnoj ljudskoj karakteristici.

Jednom kad preživimo spoznaju vlastite ograničenosti otvara nam se širok prostor za druge ljude koje tada možemo iskrenije i potpunije doživjeti, ne očekujući od njih da budu svemoćni i da nam daju više od onog što nam mogu dati. Tada možemo istinski uživati u stvarima koje dobivamo, u emocijama koje nam se posvećuju, unatoč njihovoj ograničenosti i nesavršenosti. Savršenu sliku zamjenjuju savršeni detalji.

By Iva

0 Comment

Send a Comment