Bosanska duša i slavonska tradicija: Kolinje u Požegi spojilo prognanike i starosjedioce u proslavi zajedništva

Priča o Zoranu Škoriću, građevinskom poduzetniku iz Požege, nije samo priča o uspješnom poslu, već i o otpornosti, pronalaženju novog doma i njegovanju tradicije koja spaja ljude. Ratni vihor devedesetih zahvatio ga je s obitelji u Derventi, a poput mnogih prognanih, put ih je vodio diljem Europe. Iz Njemačke su se 2000. godine skrasili u Požegi, gdje su, uz Zoranovu majku Jelu, oca Antu, koji je nažalost preminuo, te djecu Dunju i Igora, pronašli svoje novo utočište.

Bosanska, široka duša Zorana i Gordane Škorić brzo je našla svoje mjesto pod slavonskim nebom, a njihov dom i dvorište postali su središte okupljanja brojnih prijatelja. To se najbolje vidjelo na nedavnom tradicionalnom kolinju, događaju koji je okupio šaroliko društvo, starosjedioce Požežane, ali i one koji su, poput Škorinih, u Požegi pronašli svoj novi dom.

Atmosfera je bila radna, ali nadasve prožeta smijehom i druženjem. Posao je tekao uhodano, uz iskusnu podjelu uloga. Brigu glavnog majstora preuzeo je Igor Tošić, dok su Zoran Leskovar i Nikša Mirković vješto pazili na mast i hrskave čvarke. Danijel Marković i Damir Blažanin su pomagali u nadijevanju kobasica i kulenovih seka, a oko švargla se brinuo Marijan Raužan Maki, također prognanik, porijeklom iz Hrtkovaca u Vojvodini. Sin Igor bio je zadužen da ništa ne nedostaje za piće i dobro raspoloženje.

Gazdarica Gordana i svekrva Jela pobrinule su se za okrjepu, pripremivši obilan doručak od narezaka suhomesnatih proizvoda od prošle godine te svježu prženu jetricu s bijelim lukom.
Na kraju uspješno obavljenog posla, uslijedio je kolinjski ručak. Jelovnik je bio tradicionalan i bogat: juha od mesa i kostiju s domaćim rezancima, kuhano meso, sarma, pečeni krmenadli i svježa kobasica, uz obilje slastica i kolača.

Od tri poveća svinjčeta prerađeno je obilje mesa u šunke, buđole, kulene, kulenove seke, kobasice, krvavice, čvarke i table slanine. Sve te zalihe koristit će obitelji Škorić tijekom godine, ali i njihovim brojnim prijateljima, što potvrđuje da se pravi dom i zajedništvo grade srcem, bez obzira na kilometre prijeđene u potrazi za mirom i domom.