Bio jednom jedan zid na Rudini

…..Posljednji zid na Rudini odbrojava svoje dane. Odvojio se od zemlje zbog vlage u svojim temeljima gdje je kamen vapnenac tijekom stoljeća upio mnogo vlage koja rastvara njegovu strukturu, te postaje krhak i mekan. Pritisak gornjeg sloja zidine je toliko velik (3 m) da se zid mora srušiti. Uostalom, od 1210.g, čuvao je gospodarsku zgradu u zaleđu Benediktinske opatije i, kao da kaže: ‘ – Dosta je. Ne mogu više…’

Nakon njegova rušenja ostaje nezaštićena zemlja visine 3 metra koja će se prirodnim procesom zbog kiše i snijega odronjavati i, tada će se dogoditi nešto zanimljivo – na svjetlo dana izroniti će stoljećima sakriveni predmeti koji su, nakon paljevine i rušenja samostana i pratećih zgrada, ostali zarobljeni, sačuvani u zemlji. A što se tamo krije sada je tajna…

Ali, ako znamo da se tamo nalazilo skladište žitarica, vinarski podrum, ljekarna, radionice, alati i dr. stvari tada možemo predvidjeti što bi se moglo pojaviti. Naime, pljačkaši kradu predmete koje mogu prodati, dakle, zlato, srebro, nakit i druge vrijedne stvari. Nitko neće ukrasti uporabne predmete kojima su se u to vrijeme svi koristili i koji su se svagdje nalazili. A, upravo su sada ti predmeti bitni, jer najbolje govore o tim davnim vremenima, životu i radu. Tako jedan predmet, npr. mamuze za čizme jahača, koje su pronađene u samostanu, više govore od mnogo teorijskih stranica! A, što bi se dogodilo, ako se pronađu vinarske bačve i vinarska oprema? Doznali bismo kako se tada pravilo vino i od kojih sorti… Požeška dolina je vinarski raj i takva izvorna, istinita priča svima bi koristila. Ne bi bilo potrebe da se prepričavaju ‘legende’ koje ne drže vodu, tj. logiku.

Međutim, problem je u tome što je Rudina svakome dostupna i nitko ne zna tko će tamo doći, nešto naći i odnijeti, otuđiti. Uostalom, malo je koga za to briga. Postoje osobe koje ništa ne žele zadržati za sebe, jer je to svetogrđe i protivi se istraživačkom idealu. Ali, kome to predati? Gdje će se to spremiti i čuvati? Poznato je da naše strukture moći nikada nisu, tijekom mnogih godina, pokazale interes za Rudinu i da zato sada ne postoji adekvatan skladišni prostor, deponij za arheološke predmete, nalaze ne samo sa Rudine. Nije potrebno ništa blještavo sa granitom, lusterima i klima uređajima. Dovoljan je nekakav obični hladni, mračni, prozračni i sigurni prostor sa  policama. Ništa više, ništa bolje i ljepše. Takvi prostori, prizemni i prazni, postoje, ali ih nitko nije tražio, pronašao i iskoristio.

Briga za kulturnu baštinu je briga koju svatko mora smatrati svojom brigom.

Autor: Ljubiša Aleksić

0 Comment