ANTEA GLAVAŠ, PRVA POŽEŽANKA KOJA JE UPISLA STUDIJ TAMBURE NA MUZIČKOJ AKADEMIJI U ZAGREBU: „Bisernica je moj prvi i konačni izbor“

Nakon tri Grand Prixa na Međunarodnom natjecanju tamburaša, dva Oskara znanja osvojenih kao solistica i jednim s Tamburaškim nonetom Glazbene škole Požega, Antea Glavaš, maturantica Srednje glazbene škole u Požegi okrunila je najboljim rezultatom na tri prijemna ispita na akademijama gdje se obrazuje za tamburu. Tako je postala prva Požežanka, koja je kao najbolja na prijemnom ispitu upisala Muzičku akademiju u Zagrebu, instrumentalni smjer tambura. Spomenimo samo najsvježiju nagradu: na ovogodišnjem 11. Međunarodnom natjecanju tamburaša (Požega, 19. ožujka 2025.)  osvojila Grand Prix i maksimalnih 100 bodova u kategoriji „5. kategorija – bisernica“, jedina s tom najvišom ocjenom među 19 škola, uključujući i tri iz inozemstva.

I dok nabrajamo tolike nagrade,pred nama se stvara slika markantne glazbenice koja vodi orkestar, primašice koja svira glavnu temu, određuje dinamiku i tempo izvedbe. No, Antea Glavaš iznenadit će vas svojom krhkom pojavom: jednostavna je, iskrena, bez puno riječi o sebi, ali dokazano ambiciozna i marljiva. Istovremeno je s tamburom u ruci najživahnija, najsjajnija i najagilnija figura u orkestru.

Ipak, ni brojne nagrade ne mogu u potpunosti predstaviti tko je Antea Glavaš kada je susretnete u njezinu glazbenom svijetu – ili izvan njega. Vesela i razigrana, u njoj živi djevojčica puna energije i ljubavi prema tamburaškoj glazbi. Bisernica u njezinim rukama nije samo instrument – ona je njezin produžetak. Mogli bismo reći: Antea je bisernica. Na naš razgovor je došla sa svojom novom bisernicom, kupljenom novcem od stipendije Zaklade Marina Čilića, namijenjene iznimno nadarenim mladim glazbenicima.

Bisernica je njen izbor od prvog razreda glazbene škole. I tu je već pokazala svoju vjernost prijateljstvu. „Tamburu je svirala moja prijateljica Nera Botički, pa sam tako krenula zbog prijateljstva. “A kada ne bi bilo bisernice?, pitamo je. „Volim zvuk violine, ili još bolje violončela, ali ipak ne. Ostajem uz bisernicu.“, spremno i bez dvojbe odgovara Antea.

Valentin Petranović, njen profesor u požeškoj glazbenoj školi, s kojim je učila sviranje tambure punih deset godina, kaže kako je jedna od najtalentiranijih učenika, kojoj sviranje nikad nije bilo problem. Jer, kad je sviranje u pitanju, ona sve stavlja u drugi plan. „Ostat će mi u sjećanju prošli njen rođendan, kad smo imali probu Požeškog tamburaškog orkestra, što joj nije školska obaveza. Rekao sam joj da ne treba doći, neka ostane slaviti s društvom. Iznenadio sam se kad sam je ugledao na vratima, s malim zakašnjenjem. Ipak je došla, slavlje je malo odgođeno. Takvog učenika doista nisam do sada imao.“ Naime, Antea svira u županijskom i požeškom tamburaškom orkestru. Razgovarali smo baš kad se vratila još puna utisaka s dvotjedne turneje u Francuskoj sa županijskim tamburaškim orkestrom Valis aurea. A već sljedeći zadatak kojeg se prihvatila je tamburaški kamp u Pleternici, gdje će se okušati i kao dirigentica orkestra.

Pod mentorstvom profesora Valentina Petranovića, Antea ne samo da je tehnički sazrijevala, već je pronašla vlastiti glazbeni identitet. O zajedničkih deset godina kaže zahvalno: „Bilo je tu i dana kad mi se nije dalo i kad sam tvrdoglavo radila onako kako sam sama htjela, ali je on uvijek bio tu da mi udijeli savjet i potakne me da odsviram najbolje što mogu. On je zaslužan za svaku nagradu i svaki nastup koji sam odradila, bez njega ništa od toga ne bi bilo moguće.“ Što je do sada postigla osjeti na svakom koncertu. Glazba koju izvodi nije puka interpretacija: ona svira osjećaje – od zaigranosti do čežnje, od veselja do tihe tuge.

Pitam je što najradije svira. Kaže - klasiku. Pa svaka čast, vrlo zahtjevan žanr, jer tambura se još uvijek dokazuje kao instrument na kojem se može sve svirati, pa i klasika.Kroz obrazovanjem na akademiji još je čeka puno posla.