Kirvaj u prošlosti: ‘Pripreme su kretale i po mjesec dana ranije’

U prošlosti je u slavonskim selima kirvaj bio jedan od najvažnijih dana u godini. Na primjer, u odvoračkim selima Brčino i Ravan on se slavi na Veliku Gospu, 15. kolovoza, a do 1957. obilježavao se na sv. Mariju Magdalenu, 22. srpnja.

No, bez obzira na datum kirvaj ili crkveni god bio je pravi blagdan, prilika za okupljanje rodbine iz svih slavonskih krajeva te vrhunac druženja i zabave u svakom selu.

O kirvajima u prošlosti razgovarali smo s Marijom Đukić iz Ravna, koja nam je dočarala kako je taj običaj izgledao u Odvorcima 70-ih godina prošlog stoljeća.
– To je bila prava radost i veselje. Posebno su mu se radovala djeca – odmah je istaknula Marija.
Pripreme za kirvajPripreme su kretale i mjesec dana ranije, a domaćini su sa zadovoljstvom sve pripremali i u kući i u dvorištu.

– Kuće su bile male, starinske, i temeljito su se čistile i bojile. Unutarnji zidovi su se ukrašavali valjcima s mustrama, a cokla, temelj kuće, bojala se u crno razmućivanjem čađi iz šporeta s vodom. Nije bilo valjaka za bojenje, sve se radilo četkom ili kefom – opisuje Marija.

Podovi nisu bili kao današnji od pločica ili laminata, nego su bili od nabijene zemlje.
– Takav se pod svaki dan polijevao vodom i meo, a prije kirvaja se premazivao posebnom smjesom od pljeve i cigle ‘prišnjare’ rastopljene u vodi. Smjesa bi se procijedila i nanijela na pod – dodaje.

Dolazak gostijuZa razliku od danas, to nije bilo jednodnevno slavlje. Budući da se putovalo konjskom zapregom, gosti bi boravili i po nekoliko dana prije i poslije kirvaja. Pomagali bi sa svime što je bilo potrebno poput izrade sarme, pripreme grincajga (povrća), salate i kolača.

– Kod mene je dolazila sestrična iz Broda barem dva dana prije. Imali smo zabavu uoči kirvaja i na sam kirvaj, a onda bi ostala još jedno dva dana poslije – priča Marija.

Prace, paprenjaci, kokosove kocke i oblatne bili su glavni kolači. Tada nije bilo puno čokolade, a ni novaca za kupovinu.

– Ni margarin se nije stavljao jer ga tada nije bilo, nego su se kolači radili od skromnih sastojaka: brašna, masti, jaja i malo šećera. Tada se i kupovalo na frtalj pa bi, na primjer, frtalj šećera bio onoliko koliko ga stane u šaku – prisjeća se.

Što se tiče boravka gostiju, kod Marije su bili u sobi s dva kreveta, velikim stolom i tučenom peći koja bi se naložila u hladnim danima.

– U ljetno vrijeme, ako nije bilo dovoljno mjesta u kući, spavalo bi se na štaglju u sijenu. Nije trebao ni jastuk ni posteljina, samo bi se raširila deka ili plahta preko sijena – opisuje Marija.

Odlazak na misuTada se jasno znalo koja je roba za misu, koja za kirvaj, za svaki dan, za odlazak u (Slavonski) Brod itd. Svečano za oblačilo za kirvajsku misu, a nosila bi se i roba za presvući se nakon nje.

– Svi su išli na misu, osim domaćice koja je kuhala ručak i postavljala stol – ističe Marija.
Interpretaciju svečanog odijevanja za kirvaj na Đakovačkim vezovima prikazala je Katarina Janković, o čemu možete pročitati ovdje.

Zabave i ljubaviSvake subote, a ponekad i nedjelje, bile su zabave u selima. No, kirvajskim su se zabavama posebno radovali.

– Dolazili su i mladi i stari, i djeca i oženjeni. Mnogi su tamo htjeli naći svoju ljubav – dodaje Marija koja je svoju ljubav našla na Đurđevo u Bilicama.

Kako kaže, nije bilo puno licitara, samo jedan ili dva koji su imali medenjake i licitarska srca s ogledalcima. Ta srca dečki su kupovali djevojkama.

Nekada i danasMariji su kirvaji jedne od najdražih uspomena. Vjeruje da su se danas ljudi udaljili jedni od drugih.

– Prije je kirvaj bio prava svečanost kojoj su se svi radovali. Pripreme su bile dugotrajne, ali odrađivane s guštom – prisjeća se.
Posebno ističe da je sve rađeno s namjerom. Nije se imalo za pečenku ili janjetinu kao danas, ali bi se ciljano ostavljao po komad mesa koji bi se pekao u pećnici za goste.