Objavljeno u: Sri, lis. 18th, 2017
PLANINE ZOVU

Planinari u Gorskom kotaru: Bose noge na vrhu planine – tko to može platiti?!

POŽEGA / GORSKI KOTAR – Gorski kotar pravo je iznenađenje – čulo se u nekoliko navrata na planinarskom izletu koji je za požeške planinare organizirao Dražen Jakoubek, vodič HPD Sokolovac.

13. petak je. Ruksaci natrpani toplom odjećom začas su u prtljažnicima, a dobro raspoloženi planinari krenuli su u još jednu avanturu, ovaj puta u Gorski kotar. Neki po tko zna koji, a neki po prvi puta. Rada i Mladen, domaćini u planinarskom domu Bijele stijene u Tuku Vojnom upozoravaju na prohladna jutra s temperaturom od 4 stupnja ispod nule.
I doista, jutro je svježe, a niski oblaci i mraz ostavljaju impresivne prizore. Pred nama je kružna tura Sunger – Brestova Draga – Bitoraj – Sunger. Staza je ugodna, mjestimice poprilično strma, ali savladiva za svih 12 požeških planinara.

 

– Kružna tura počinje od parkirališta kod crkve u Sungeru. Staza do Brestove Drage je loše markirana, ali probijamo se kroz šumu. Prelazimo na makadamski put. Uskoro staza postaje strma. Vidikovci Imperator i Savjetnik su vrlo atraktivni i nikako ih ne treba preskočiti. Na Savjetniku krademo dobrih pola sata za guštanje na suncu i fotografiranje nakon čega odlazimo na 30-ak minuta udaljen vrh Bitoraj. Iako ga zbog bure zovu još i Burni Bitoraj, od bure ovaj puta ni targa. Ispred nas su: Mrkopalj, Sunger, Brestova Draga. Desno su Bjelolasica i Bijele stijene, a u daljini lijevo Risnjak, Snježnik, Guslica … Skoknuli smo do skloništa Bitorajka. U tijeku su radovi na obnovi – prepričava Dražen Jakoubek.

Ostatak ekipe ostaje se sunčati na vrhu Bitoraja. Sunce je jako i neki na toplim stijenama drijemaju. Bose noge na vrhu planine – tko to može platiti?! Spust je još strmiji i opasniji.

– Prespuštamo se – nova je izvedenica nastala tijekom borbe sa skliskom, lišćem i porušenim drvećem prekrivenom nizbrdicom. Pojavljuju se prve kuće i stižemo zadovoljni do cilja. Kratko osvježenje pa na večeru kod Rade i Mladena, naravno grah ili pileći paprikaš.

Nedjelja je došla brže od željenog. Dvije su staze u igri: Ravno – Viševica (1.428 mnv) i Ravno – Zagradski vrh (1.187 mnv). Dvojica iz ekipe ostaju kod restorana Vera. Penjemo se na Viševicu.

-Uspon je kombinacija asfaltne ceste, makadamskog puta, šumskih putova za izvlačenje drva i uske staze po grebenu. U kojem god smjeru pogledate prelijeva se žutosmeđa boja jesenskog lišća i vedrog plavog neba. Uspon je dosta strm, ali laganim i ustrajnim tempom ga uspješno svladavamo. S travnatog vrha pruža se izvrstan pogled na sve četiri strane svijeta: Bijele stijene, Bjelolasica, Tuhobić, Risnjak, slovenski Snežnik, Snježnik, Guslica, Grobničke Alpe, Učka, Krk – pojašnjava Jakoubek.

Vruće je, temperature su gotovo ljetne. Presvlačenje, ručak iz ruksaka, fotografiranje, izležavanje. Na povratku još dvoje iz ekipe ostaju kod Vere, a najuporniji odlaze put Zagradskog vrha.

Strmo je, na pojedinim dijelovima čak prestrmo, no iskusna planinarka Marina obećava nam “krasnu stazu i prekrasan pogled” zbog čega ne odustajemo. Tu i tamo zastajemo popiti vode i fotografirati šumu prošaranu neponovljivim jesenskim bojama. I doista, isplatilo se. Zagradski vrh opravdao je svaki metar strmog uspona i svaku kap znoja na vrućem, gotovo ljetnom danu.

Naši sakupljači žigova i ovdje, kao i na prethodna dva vrha, popunjavaju knjižicu HPO-a. Avanturi je kraj. Upisujemo se, fotografiramo, pričamo, smijemo se….Planine su čudo, povezuju nas na poseban način.