POŽEGA – Povodom obilježavanja svake, pa tako i ove 25.obljetnice formiranja 123. brigade HV-a ili točnije požeške brigade, uglavnom se ističe njen ratni put, obrambeni značaj koji je brigada imala u Domovinskom ratu i o uspješnim operacijama u kojima je brigada učestvovala u oslobađanju Domovine od jugočetničke agresije. Pri tome se navode vrlo značajni podaci o njenim borbenim aktivnostima, obrambenima sposobnostima, ljudskim i materijalnim resursima, te o broju poginulih i ranjenih branitelja pripadnika brigade.
Takav pristup je prirodan jer ističe osnovni cilj i svrhu osnivanja ove borbene postrojbe, a njeno ustrojavanje i opravdanost dokazuje se uspjesima u vojnim operacijama na području Požeške doline, zapadne Slavonije, a i šire na ratištima diljem Hrvatske. Vremenski period borbenog djelovanja brigade proteže se od 1991. godine pa sve do završnih operacija u oslobađanju zemlje 1995. godine. Taj period se može definirati i najznačajnijim borbenim djelovanjem u kojem je učestvovala 123. požeška brigada, od operacije Orkan 1991. pa sve do završne operacije oslobađanja zapadne Slavonije u vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak, kojom je nakon 5.godina ponovno uspostavljen promet na auto-cesti Zagreb – Lipovljani.
Obljetnica je također prigoda da se sjetimo svih zapovjednika na čelu s generalom pukovnikom Miljenkom Crnjcem, te poginulih i ranjenih domoljuba – pripadnika brigade. Tako je to uvijek bilo i tako će to uvijek biti. Naša je zahvalnost i obveza da se o tim događajima govori, jer je to naš doprinos i doprinos cijele Požeštine u oslobađanju Domovine i stvaranju novog, modernog, pluralnog i demokratskog sustava, zemlje tržišne ekonomije, te stvaranja novog, modernog hrvatskog identiteta, koji će u svojoj punini omogućiti opstojnost hrvatskog naroda na svojoj djedovini, ali kao i buduću članicu međunarodnih asocijacija, koje čine zemlje zapadnih modernih demokracija. I upravo je to što ovdje želimo istaknuti;
123. požeška brigada, osim što je bila vrlo uspješna borbena postrojba, bila je i mnogo više od toga. Bila je to vojna institucija koja je usmjeravala politički, gospodarski, obrazovni, pa čak i kulturološki život Požege i Požeške doline.
Odmah nakon potpisivanja Sarajevskog primirja, koje je zaustavilo borbena djelovanja na crti odgovornosti 123. brigade, na inicijativu zapovjedništva brigada se počinje transformirati u dva pravca.
– Prvi je formiranje 123. ročne motorizirane brigade, a drugi ustrojavanje Središta za odgoj i obuku vojnika, koji se kasnije transformira u Središte za obuku pješaštva. U okviru Središta jedno vrijeme je u vojarni 123. brigade bila ustrojena i auto-bojna, kao dio Središta za obuku i odgoj vojnika logističkih specijalnosti Borongaj. Elaborati na osnovu kojih su prihvaćene inicijative za ustrojavanje ovih postrojbi imali su za cilj: prvo, zapošljavanje djelatnika 123. brigade koji su ostali izvan strukture ročne brigade, a radilo se o preko 1000 dragovoljaca – pripadnika ratne brigade koji bi bez ustrojavanja Središta ostali bez posla.
– Drugo, za ustrojavanje novih postrojbi trebalo je vojarnu u Požegi sa svim njenim sadržajima adaptirati i prilagoditi novim potrebama, a to je značilo velike investicijske zahvate. U tu svrhu, u tom kritičnom periodu za požeško gospodarstvo, sve građevinske tvrtke, kao i one koje se na njih po prirodi posla naslanjaju, bile su angažirane na rekonstrukciji vojarne: od spavaonica za ročnike, sanitarnih čvorova, logističkih zahvata, prometnica, vježbališta itd. U tom periodu u vojarni je znalo biti i do 2500 ročnika (temeljna vojna obuka, specijalistička vojna obuka, pješaštvo i prometna struka, završna vojna obuka, te tečaj za razvodnike). Prehrambeni artikli, sanitarni, kao i sve ostale potrepštine za ovaj ogroman pogon, nabavljani su od poljoprivredno – prehrambenih proizvođača Požeštine. Posebno su bile interesantne svečane prisege novaka, kada su u posjet vojnicima dolazile njihove obitelji i prijatelj koji su Požegu pretvarali u centar ponosa, visokih domoljubnih osjećaja i zajedništva.
Budući su mladi novaci dolazili u Središte sa svih strana Hrvatske u kojoj je još uvijek buktao rat i događala su se svakodnevna stradanja ljudi, i sami uposlenici, kojih je u to vrijeme bilo preko 1200, morali su biti obučeni i savladati, uz vojne vještine, i one pedagoške. Zbog toga su paralelno sa vojnom izobrazbom i osposobljavanjem,koje je kasnije završilo preko 130 naših djelatnika (zapovjedno stožerna, časničko i dočasnička izobrazba), u vojarni organizirani različiti tečajevi za časnike i dočasnike. Organizirani su tečajevi stranih jezika, informatike, a u to vrijeme preko stotinjak djelatnika položilo je vozački ispit za „C“ kategoriju. Vrhunac brige za budućnost pripadnika 123. brigade bila je inicijativa za uspostavu suradnje sa Sveučilištem u Osijeku. Ova inicijativa može se smatrati i pretečom (početkom) dovođenja visokog školstva u Požegu i stvaranja današnjeg Veleučilišta u Požegi.
Tako su u vojarni Požega organizirani otvoreni odjeli više škole pravnog i ekonomskog usmjerenja, koje je osim velikog broja časnika i dočasnika pohađao i uspješno završio i veliki broj civila. Cilj ovog projekta bio je:
– prvo, osposobiti časnike i dočasnike za daljnju specijalističku vojnu izobrazbu (što su mnogi iskoristili nastavljajući izobrazbu na redovnim fakultetima, te uz završavanje visokih vojnih škola „dogurali“ do činova generala HV-a);
– i drugo, one koji nisu vidjeli nastavak svoje karijere u hrvatskoj vojsci osposobiti za normalno uključivanje i nastavak napredovanja u karijeri izvan vojnih struktura. Za sve te aktivnosti bila su potrebna vrlo velika financijska sredstva s kojima Središte, a kasnije zapovjedništvo Zbornog područja koje je također bilo ustrojeno na inicijativu zapovjedništva 123. brigade, nije raspolagalo. Budući su svi naznačeni projekti bili visoko ocijenjeni u MORH-u i uz stalnu podršku i razumijevanje tadašnjeg pomoćnika ministra za financije generala Miljenka Galića, svi projekti su uspješno završeni.
Vrijednost, ali i važnost ovakvog pristupa i brige o budućnosti hrvatskih branitelja, možemo shvatiti i objektivno ocijeniti ako zamislimo situaciju u kojoj bi više od trećine pripadnika HV-a i dragovoljaca završilo na zavodu za zapošljavanje ili još gore na ulici, i to u vrijeme kada je Hrvatskom još uvijek harala četnička haranga.
Osim ovog ogromnog i mjerljivog doprinosa 123. požeške brigade, o brizi o svojim pripadnicima i njihovom zapošljavanju i obrazovanju, uz obranu Grada i Požeštine, ide i stvaranje sigurne zone za normalno funkcioniranje gospodarskog i društvenog života. Svi znamo da je to vrijeme tranzicije i privatizacije bivših državnih i društvenih gospodarskih subjekata. Pomicanjem linija obrane na šire područje Požeške kotline stvoreni su uvjeti za normalno funkcioniranje gospodarstva. Tako niti jedna tvrtka na širem području Požeštine nije bila zatvorena ili uništena zbog ratnih razaranja. Naprotiv, u nekima od njih započela je proizvodnja pješačkog naoružanja i vojne opreme, kao i prehrambenih artikala za potrebe Hrvatske vojske. Nisam siguran da su gospodarstvenici Požeške kotline, koji su cijelo to ratno vrijeme bili uz brigadu i materijalno pomagali njeno funkcioniranje, svjesni šireg značenja stvaranja sigurnosnog, a onda i povoljnog poslovnog okruženja u kojem su restrukturirane sve požeške značajnije kompanije: Plamen, Zvečevo, Color emajl, Magma, Spin Valis, itd., a u isto vrijeme se razvile ili započelo svoje poslovanje mnoge tvrtke, agencije, trgovačke i ugostiteljske radnje, razni servisi uslužnih djelatnosti, a kojih je danas u Požegi više od dvije tisuće.
Važno je, kada god se prisjećamo te naše slavne prošlosti, da je analiziramo sa svih aspekata; obrambenih, gospodarskih, društvenih, itd., jer ćemo tek tada biti u situaciji da objektivno ocijenimo što su pripadnici 123. požeške brigade i njeno zapovjedništvo, na čelu s generalom pukovnikom Crnjcem, učinili za naš grad, općinu i cijelu Hrvatsku.