Zar stvarno mislimo da je spas sela u tome da svi ostanu i bave se samo poljoprivredom?

Puno je priča o odlascima sa sela i po onom što svi govorimo svih 100 djece koje se rodi ne bi smjelo željeti biti ni profesor, ni radnik, niti pekar, niti liječnik, strojovođa, pilot. Svi bi po nama trebali ostati živjeti na selu i biti poljoprivrednici. Nema šanse.

Kako nekoga silom zadržati na selu? Pa nema šanse. Ne treba ni razmišljati kako. Prirodno svako dijete sa sela sanja život u gradu i nekakav posao pod tim svjetlima reflektora. Sada mu je to na dohvat ruke više nego ikada. No, na dohvat ruke mu je i odlazak u Irsku, Njemačku, Francusku, u novije vrijeme i u Norvešku, Švedsku, Dansku…. Ne zaustavljati. Pustiti da idu, da se sami uvjere gdje im je bolje i što stvarno žele u životu. Neki koji jednom odu neće se vratiti. No, znamo i mnoge koji se jesu vratili, a i one koji povremeno odlaze odraditi nešto posla, uzeti novce i vrate se u svoju kuću, dvorište. I dalje treba tražiti modele koji neće “zadržati” mlade na selu, već onima koji žele ostati oomogućiti ljepši i ugodniji život.

Ni Mađari, ni Poljaci, Bugari i Rumunji posebno nisu uspjeli zaustaviti svoje stanovništvo. Iz Litve je svojevremeno otišlo skoro 40 posto stanovništva. Neki su se i vratili. Nema tu optužbe ni za jednu dosadašnju vladu. Dijete sa sela želi u grad ili u Švabiju i tu nema pomoći. Vrijeme je da se i naučimo da su danas neka druga vremena. Da se može živjeti u Danskoj, a imati firmu u Hrvatskoj, a da se isto tako može živjeti u Hrvatskoj a imati povremeni ili stalni posao u nekoj europskoj zemlji. Moramo se naviknuti da ima onih koji će živjeti dio godine izvan svoga sela. Neki žive u Osijeku, a rade na obiteljskom imanju u obližnjem selu. A neki opet žive u selu a uopće se ne bave poljoprivredom već idu u grad raditi. Sve je to danas normalno a bez ikakve veze se bavimo tu kojekakvim statistikama. Praviti uvjete da u ruralnom prostoru bude što je moguće bolje je u redu. Ali to neće zadržati one koji žele van.

Silom nikoga ne možemo zadržati na selu

Ima još jedan problem. Možda će se naljutiti žene na mene, ali gotovo svaka djevojka obavezno želi otići iz sela. Ne želi se čak ni udati u susjedno selo. Govorim o velikom postotku. Dok momci iz grada uglavnom neće praviti problem oko ženidbe s djevojkom sa sela i odlaskom na selo. Još donekle kada je riječ o selima koji gravitiraju velikim gradovima. Tu još prođe. Primjerice nešto kao što su sela u osječkom prstenu. Lako je pričati nekom načelniku Antunovca, Bilja koji su tik do Osijeka, ili pak nekog sela u neposrednoj blizini Siska, Varaždina. To su i gradske spavaonice.

Vrijeme je da se i naučimo da su danas neka druga vremena. Da se može živjeti u Danskoj, a imati firmu u Hrvatskoj, a da se isto tako može živjeti u Hrvatskoj a imati povremeni ili stalni posao u nekoj europskoj zemlji.

Antunovac i Bilje povezani su bicikističkom stazom s Osijekom. Ali primjerice da djevojka iz Osijeka ili Zagreba ode živjeti u selo županjske posavine teško da će se dogoditi. Lijepo mi je i jedan moj kolega pojasnio da svaka i udana žena na selu navija da suprug dobije posao u Njemačkoj i da ona ode živjeti u iznajmljenom stanu s dvije sobe s njim negdje na zapadu. Kuća, okućnica, ono ispred kuće i ono iza kuće. Iako je u toj kući u jednim Soljanima, Podgajcima i slično prava kraljica, neće. Želi u Njemačku pa ako joj se ne svidi onda da vrati.

No, moramo biti i svjesni da naši momci na selima imaju zlatne ruke. Znaju oni zidati, krečiti, parkete postavljati, znaju voziti suvremene traktore i kombajne, znaju ono što bi mi rekli šarafati i svašta raditi. A Nijemci to danas ne znaju i njihova djeca to ne žele raditi. I zato suhim zlatom plaćaju naše momke da im odrađuju takve poslove. Ima jedan poznanik koji obavezno kod jednog austrijskog gazde živi s obitelji i radi od ožujka pa sve do žetve, i onda još dođe i na jesenske poslove. I onda ostalo vrijeme živi u Slavoniji. No, i on tamo samo vozi traktor s priključcima i kombajn i dobije jako mnogo novaca. I kako mi je rekao, samo neka to traje. Kaže godišnje to bude šest, sedam mjeseci, a otac koji je još u snazi za to vrijeme na obiteljskom imanju s prijateljima odradi domaći posao.

Isplati mi se i platiti nekoga da posije kod mene, a ja za to vrijeme to isto da radim za plaću u Njemačkoj. Gazdi ni jedan od dva sina ne znaju voziti traktore i to ih ne zanima“, objašnjava taj naš Šokac zlatnih ruku.

Svakako je problem kod nas i zemlja, i porezi, i cijena kamata. I treba nastojati sve to popravljati ali moramo se pomiriti da je došlo drugo vrijeme. A i da momak koji ostane na selu da si preko oglasa nađe ženu. Znam da to grozno zvuči. Da će me mnogi zbog ovoga prokleti. Ali treba priznati i da je to tako. I da danas mnogi momci tako si nađu ženu koja želi doći živjeti u njihovo selo. Iz Ukrajine, iz Rusije, s Kosova, iz Bosne. Istina je da dolaze i da se često radi o uspješnim brakovima. Nije to rješenje. Ali on radi mnogo zemlje, ima proizvode i dobro zarađuje. Ali djevojke iz sela neće da ostanu u selu, iz okolnih sela isto hoće u gradove i mnogi su već potegli za takvim slučajevima.

Naša sela daleko su od “seljačkih”

Možemo se mi smijati i isprdavati s takvim stvarima ali kod mnogih je to spas. Uz to da moramo priznati da danas naša sela uopće ne izgledaju seljački. Imaju vodu, kanalizaciju, plinovode, provedenu internetsku vezu. Pa i nepotrebne kružne tokove. Odlične ceste do gradova. Blizu su i trgovački lanci. Pa iz Drenovaca u Županju i Vinkovce, ili iz Vladislavaca i Laslova u Osijek i Vinkovce za čas posla. I treba da kudimo lošu povezanost sela i da je teško ići u školu sa sela. No, sve je to daleko bolje nego u drugim zemljama bivše Juge ili kako je bilo donedavno. Kako u USA pred kuću dođe žuti školski bus tako dođe i kod nas i vozi samo što nije žute boje. Kod nas se nitko ne usudi ni pomisliti ugasiti područne škole s pet učenika kao što to naprave u Njemačkoj ili Kanadi. Jeftinije je da dođe autobus i odvede djecu u susjedno selo, no mi uspijevamo zadržati ove naše škole. Otoci. Nešto slično.

Nešto je krivo i u našim glavama. Imamo dečka koji je iz našeg sela i odlično igra nogomet. I to je opravdano ako on sada ide u NK Osijek ili Bayern jer će tamo biti bolje plaćen. Ali ako imamo dečka koji odlično vozi kamion, bager, traktor, viljuškar onda nije opravdano da on zato što će biti bolje plaćen ode u Minhen?!

Čak bi rekao da otok Hvar ima češće vezu sa Splitom nego li Habjanovci s Osijekom ili Valpovom. Ali ne morate vjerovati. Evo nabrojat ću. Iz Starog grada na Hvaru dnevno ide tri do šest trajekata u oba smjera. Iz sedam kilometara udaljene Jelse ide uz to svaki dan i brza brodska linija tamo i nazad. Zovemo taj brod hidrogliser. Pa onda 15 kilometara udaljeni je grad Hvar i otamo idu neke linije. Pazite radi se o mjestima koji su sedam do 20 kilometara udaljeni jedni od drugi. Ide i na drugoj strani otoka trajekt. Trebamo vriskati da ne valja, jer uvijek treba i bolje. Ali sat i pol do dva ćete ići u školu i u Minhenu u koji se odselite. A iz Laslova u Osijek ćete stići za 20 minuta, ili iz Jelse do Splita za sat vremena. S jednog kraja Berlina na posao u drugi kraj ćete ići dva sata. O Londonu da i ne govorimo. A i Zagreb baš nije nešto bolji. No, ni slučajno ne smijemo stati kritizirati svaku vlast jer se uvijek može bolje, a posebno se mogu neki nameti i porezi skinuti, a i nekako (probati) spriječiti korupciju. Siguran sam da je više otišlo razočareno nakon nekog od natječaja za lokalnu zemlju gdje je očito na djelu bila korupcija, nego li što je u biti morao jer je gladan i žedan.

Ne cijenimo rad

U biti nešto je krivo i u našim glavama. Imamo dečka koji je iz našeg sela i odlično igra nogomet. I to je opravdano ako on sada ide u NK Osijek ili Bayern jer će tamo biti bolje plaćen. Ali ako imamo dečka koji odlično vozi kamion, bager, traktor, viljuškar onda nije opravdano da on zato što će biti bolje plaćen ode u Minhen. Zašto ne platimo toga dečka bolje kod nas, ili bar kao i Švabo pa da ostane? Ili zašto u našem seoskom klubu ne platimo toga našeg momka kao i Švabo pa neka nogomet igra i dalje u našem selu? E, ovo drugo nikada se nećemo pitati. Ne cijenimo rad. A Švabo to cijeni. On plati i nogometaša i traktoristu i berača jabuka. Švabo cijeni rad. Kada u Njemačkoj bude natjecanje u oranju, u onom testeranju drva i pravljenju bala, šišanju ovaca i slično ima na tisuće ljudi u publici. A kod nas kada je natjecanje u oranju dođe pet traktorista i pet njihovih prijatelja i nešto rodbine. I tu je kraj.

Mi se radu ismijavamo i ne cijenimo ga. Evo još jedna činjenica koja potkrepljuje činjenicu da ne možemo spasiti selo tako da se u njemu ljudi bave poljoprivredom. Prije 100 godina bavili su se poljoprivredom jer su morali preživjeti. Bavili su se time iz nužde. Svi u obitelji. Danas? Uzmimo 100 djece u gradu i 100 djece u selu. Svaki od njih ima drugačije afinitete. 100 djece jednog dana postaje barem 80 različitih struka, zanimanja i poslovnih sudbina. A zašto, ili kako napraviti da 100 djece na selu bude u drugačijem postotku prema svojim željama i afinitetima. Po ovom što svi govorimo svih 100 koji se rodi ne bi smjelo željeti biti ni profesor, ni radnik, niti pekar, niti liječnik, strojovođa, pilot. Svi bi po nama trebali ostati živjeti na selu i biti poljoprivrednici. Nema šanse.

Foto: Arhiva, pozega.eu

Tekst: Damir Rukovanjski za agroklub.com

0 Comment