Utvrda Velika: Biser južnih papučkih obronaka više od pola tisućljeća odolijeva zubu vremena i ljudskoj nebrizi

Autor: D.K.

Izlazeći iz Trenkova iz smjera Požege, a vozeći se prema Velikoj, mnogima pogled zapne na visokim reflektorima propalog zdanja NK Kamen Ingrada, danas stadiona NK Papuk Velika. Također je upadljiv i kamenolom koji se pruža sjeverozapadno od naselja. Malo koji prolaznik uoči staru ljepoticu koja se uzdiže iznad naselja, Turski grad kako govore mještani. Velička utvrda stoljećima stoji na brdu Lapjak iznad sela i odupire se vremenu, a kao i štošta u južnom papučkom podgorju izgleda kao da je usnula u san koji traje više stotina godina.

Utvrda 2015. godine; M.K.

Tijekom povijesti nalazimo je u dokumentima pod nazivima Welica, Welika, Welyke, Welike. Prvi spomen Velike nalazimo u ispravi Bele IV. iz 5. srpnja 1250. Kralj je tada Ivanki Abrahamovu, iz roda Zsadany, potvrdio četiri posjeda u Požeškoj županiji, među kojima navodi Veliku, gdje je Ivanka Abrahamov sagradio utvrdu. U toj ispravi ukratko je opisan Ivankin posjed, pa se tako spominje potok Velika (Veličanka) i crkva Blažene Djevice Marije, koja se nalazila vjerojatno na mjestu današnje grobišne kapele sv. Marka. To je ujedno i jedan od najvažnijih dokumenata za povijest Velike. U doba Ivankinih praunuka, u prvoj polovici 14. stoljeća, za tu se obiteljsku lozu počinje koristiti pridjevak Velički. Oni su 1435. međusobno podijelili imanja, pa se u toj podjeli spominje i utvrda Velika pod nazivom castrum Welyke. Utvrda je ukratko opisana te se govori o kuli bez krovišta, jednoj dugoj palači, bunaru u sredini utvrde te o napuštenim kućama unutar utvrde. Dakle, sudeći prema opisu stanja, tijekom 15. stoljeća velička utvrda je bila barem djelomično napuštena. Prema tome, ‘život’ veličke utvrde već je u 15. stoljeću zamro. 1470. Juraj Velički i Nikola Bekefy Velički sklapaju sa Nikolom, Ivanom, Martinom i Franjom Grabarskim iz roda Berislavića Grabarskih sporazum o međusobnom nasljeđivanju posjeda u slučaju izumiranja jedne od plemićkih loza. Godine 1517. se u ispravama kao vlasnici utvrde navode Berislavići Grabarski, pa je očito da se taj ugovor i obistinio, odnosno da Velički nisu imali nikoga iz roda da naslijedi utvrdu. U to vrijeme već su učestali upadi osmanskih odreda na ove prostore, a utvrde padaju jedna za drugom u njihove ruke. Iako se ne zna točno kada je Velika osvojena, pretpostavlja se da je to bilo negdje između 1537. i 1539. Prva navedena godina je godina pada Požege, a druga je godina pada Kamengrada, utvrde koja se nalazi sjeverozapadno od Velike. O tome kako je pala Velika, tko ju je, i je li je uopće tko branio, nažalost nema podataka. Tijekom osmanlijskoga vladanja Požeštinom velička utvrda koristi se kao vojno uporište. Od 1687. do 1691. traju povremene borbe za oslobođenje od osmanske vlasti, a konačno protjerivanje Osmanlija značilo je i kraj funkcionalne uporabe veličke utvrde. 

Posljednji spomen veličke utvrde u povijesnim izvorima nalazimo u habsburškom popisu iz 1702. gdje je ukratko spomenuta kao ”napuštena utvrda na visoku brdu, od koje dijelom stoje zidovi, a dijelom je razrušena, i koja otkako ljudi pamte nije nastanjena.” Utvrdu možemo primijetiti i na habsburškim vojnim kartama iz 18. i 19. stoljeća gdje se ona navodi kao Ruine, dakle ruševina.

‘Ruine Velika’ na habsburškoj karti, 19. stoljeće

Prema onome što se danas može zamijetiti na utvrdi, ona je jedno vrijeme služila kao stambeni objekt (vidljivi su ostaci kamina u sjeveroistočnom uglu branič kule, višekatnoj ruševnoj građevini koja se nalazi na sjevernom dijelu utvrde ). Također su vidljive i rupe u zidovima koje sugeriraju da je utvrda imala više katova i galerije (svojevrsne balkone) po kojima se hodalo.      

Branič kula; stanje 2015., M.K.

U zadnjih 15ak godina vršeni su konzervatorski radovi kako bi se očuvalo trenutno stanje utvrde i sanirali kritični dijelovi. Utvrda je u sklopu Geoparka i Parka prirode Papuk te je kao takva dobro označena planinarskim putokazima. Do nje se dolazi sa ulice Franje Cirakija, odnosno nakon što se prođe pokraj još jednog propalog čuda, veličkih bazena, a prije popularnih ‘Livada’, Adrenalinskog parka  i kampa Duboka. Potrebno je oko 30 minuta pješačenja strmom stazom koja vodi do utvrde (planinarima i onima kojima kondicija nije strana riječ trebat će i manje vremena za uspon). Pogled s utvrde nudi panoramu Požeške kotline i zaista je prekrasan. Razgledavanje utvrde moguće je s dozom opreza, jer je posvuda neravan teren, a daske u branič kuli nisu u najboljem stanju te im je potrebna zamjena. Dobro bi bilo i prikladno osvijetliti utvrdu kako bi ovo ruševno zdanje bilo još bolje prezentirano prolaznicima.

Pogled s veličke branič kule; 2019. godine, M.K.


Iako već nekoliko stotina godina utvrda nema nikakvu namjenu, ona odolijeva vremenskim prilikama i ljudskim faktorima. Kameni svjedok mnogih vremena ponosno stoji na južnom obronku Papuka i poziva znatiželjnike da se odvaže na uspon do njegovih bedema. Ukoliko Vas put nanese u ovaj kraj Zlatne doline, pronađite vremena i skupite hrabrosti za uspon. Ovaj biser traži pažnju i sućut običnih ljudi, posjetitelja koji neće razvaljivati kamenje koji stoji na istom mjestu stotinama godina. Nadamo se kako će se daljnjom stručnom konzervacijom i očuvanjem velička utvrda sačuvati za generacije koje dolaze.                                                                       
Autor: Mario Katić

Stanje 2015., M.K.
Stanje 2015., M.K.

Komentiraj: