Uskrsna poruka požeškog biskupa “Vrijeme je da pođemo”

DSC_0118 (Small)POŽEGA – U Dvorani bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma u Požegi biskup Antun Škvorčević susreo se s novinarima kojom prilikom je predstavio Uskrsnu poruku  „Vrijeme je da pođemo“!

Riječi su to koje je sv. Terezija Avilska izrekla pred smrt te ih je biskup uzeo kao polazište za  razmišljanje o smrti prigodom Uskrsa o 500. obljetnici njezina rođenja. Biskup je najprije čestitao novinarima Uskrs, poželjevši da usred različitih nevolja koje svakodnevno susreću u vlastitom životu i profesionlanom djelovanju imaju na pameti da nam je u Pobjedniku nad smrću omogućeno biti ispunjenima radošću, svjetlom i mirom, stvarnostima koje si ne možemo pribaviti, nego samo njima biti obdareni. Zahvalio im je za njihovo služenje istini i dobru.

Podsjećajući na naše iskustvo smrti, biskup je istaknuo kako se s njome ne možemo pomiriti te je kazao: „Duboko je u našemu biću upisana istina o određenosti za život pa se u nama sve buni protiv smrti, opiremo joj se na najrazličitije načine. Suvremena kultura, s jedne strane, činjenicu smrti pokušava odstraniti iz naše svijesti i svakodnevice gospodarskim napretkom koji vodi višemu životnom standardu, omogućuje lagodan, hedonistički život. S druge strane, taj isti suvremeni čovjek u svojoj nostalgiji za vječnim životom, znanstvenim putem traži mogućnosti nadvladavanja smrti ili što trajniju njezinu odgodu. Prije nekoliko godina jedan naš splitski znanstvenik objavio je u medijima da je pronašao eliksir života koji će pomoći da se ljudski život produži do neočekivanih granica. Čuli smo također da je vlasnik poznate tvrtke Google nedavno obznanio odluku da velik dio svoje financijske dobiti uloži u medicinska istraživanja u uvjerenju da će se tim putem za nekoliko desetaka godina ostvariti mogućnost produljenja ljudskoga vijeka i do 500 godina. Navedeni pokušaji imaju svoje značenje, no nisu cjeloviti u pristupu čovjeku i smrti, bave se mogućnošću odgode smrti ali je ne mogu nadvladati.“

Biskup potom u Poruci navodi kako nam vlastito „iskustvo kazuje da smrt nije tek pitanje naše psihosomatske strukturiranosti provjerljive kliničkim putem, nego je daleko složenija stvarnost jer je čovjek biće duha, neponovljiva i jedinstvena osoba. Što se događa u smrti na toj razini, nije moguće utvrditi nikakvim pozitivnim znanstvenim pristupima, to ostaje nedokučivom tajnom“. Ukazao je na to da osim tjelesne naravne smrti čovjek može biti razoren i usmrćen na razini svoga duhovnoga bića, neponovljive i jedinstvene osobe po onom ataku koji se zove grijeh. Istaknuo je da u Svetom pismu imamo naznaka kako „pravednikova smrt kao pomirna žrtva dragovoljno prinesena za grijehe drugih ljudi po kojoj on ispunja Božji naum (usp. Iz 53,8-12) ima svoje duboko značenje za oslobođenje od smrti koja zahvaća cjelovito naše biće i u njegovoj duhovnoj sastavnici, da nas od nje može osloboditi samo ljubav, izvor, temelj i jamstvo života u njegovu vječnomu trajanju“. Protumačio je Isusovu muku i smrt kao djelo Božje ljubavi po kojem je pobijedio smrt i omogućio nam pristup punini života. Dodao je: „Sakramentalno se to ostvaruje u svetome krštenju u kojem smo snagom Isusova Duha oslobođeni od kraljevanja smrti nad nama, tim smo činom odložili staroga čovjeka i od mrtvih postali živima“. Podsjetio je da se drama našega prijelaza iz smrti u život događa po vjeri u Isusa Krista koji je rekao „Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“.

U posljednjem dijelu Poruke biskup Škvorčević je pozvao vjernike da u svojoj svakodnevici žive poput sv. Terezije i po smrti postanu dionicima punine života.  „Ovim kratkim prisjećanjem na značenje i smisao naše smrti u svjetlu Božje objave, želio bih vas potaknuti da s još više žara stavite Isusa u središte svoje svakodnevice. U tome nam pomaže i primjer sv. Terezije Avilske. Svojom velikom znatiželjom i tragalačkom upornošću otkrila je da nam je Bog u Isusu Kristu otvorio mogućnost novoga čovjeka utemeljena u njegovoj posvemašnjoj ljubavi koja se utjelovljenjem započela ostvarivati u malenosti, prolaznosti, trpljenju te konačno u smrti. Oduševila se Isusovim malim putom, duboko zavoljela njegovo čovještvo, sjedinjavala je s njime svoje nemoći i patnje, svakodnevno nastojala biti posvema njegova u ozračju molitve, pokore i žrtve te živjeti od snage njegova Duha. Ona je duboko razumjela da Isus poput pšeničnoga zrna bačena u zemlju »umire da ne umre«, umire kako bi pobijedio život, kako bi donio bogat plod, te je prihvatila umiranje samoj sebi, svojoj sebičnosti, opredijelila se za siromaštvo i život za druge u želji da u njoj pobijedi Isusov ‘za čovjeka’. U jednoj svojoj pjesmi nakon svakoga stiha ona kao refren ponavlja to svoje opredjeljenje: ‘Umirem da ne umrem!’ Svoju fizičku smrt smatrala je korakom prema konačnoj stvarnosti, vidjela ju je kao ‘vrijeme da krenemo’. U smrti je konačno postala dionicom preobraženoga i proslavljenoga čovjeka. Na njoj se ostvario Božji naum o čovjeku pa je s pravom nazivamo Velikom sv. Terezijom.“ Biskup je završio Poruku riječima: „Molim Uskrsloga da po zagovoru sv. Terezije Avilske ostvari naše duboke čežnje za ljubavlju koja pobjeđuje smrt i ispuni nas konačnim smislom.“

Znakovito je da je biskup potpisao Poruku 28. ožujka, upravo na dan 500. obljetnice rođenja sv. Terezije Avilske. Na novinarsku zamolbu biskup Škvorčević je uputio posebnu čestitku Hrvatima u inozemstvu.

 

0 Comment

Send a Comment