Tko nije probao vojnički grah, ne zna što je disciplina na tanjuru

Ako ste ikada imali čast prisustvovati svečanosti prisege ročnika u požeškoj vojarni, znate da je pravi spektakl zapravo — iza vojnog reda. Točnije, tamo gdje se pare dižu, a mirisi graha paraju zrak još prije nego zastave krenu na vjetru. Da, govorimo o čuvenom vojničkom grahu, kazanskom kralju domaće kuhinje kojemu se ne može odoljeti. Pa ni odmaknuti.

Tradicionalno, nakon svakog svečanog trenutka, rodbina, uzvanici i znatiželjnici masovno hodočaste prema trpezariji, kao da je riječ o kakvom kulinarskom hramu. Jer zapravo i jest – svetište kazanskog graha, začinjenog dobrim komadom suhog mesa, kolutima kobasice i pokojom mrkvom za dojam zdravlja.

Red, rad, disciplina – i taca

U vojničkoj trpezariji nema šale. Dobro, ima šale, ali tek kad uhvatite tacu i pribor bez gubitaka. U režimu samoposluge, kreće se po liniji – juhica, sezonska salatica, porcija graha koja se ne šali, a potom posebno servirana kobasica, kolač i sok iz tetrapaka (sa slamkom, naravno – da ne zaboravimo vojne protokole).
Savjet: Ako ste uzeli sve (a bit će vam žao ako niste), pripremite se na balansiranje poput mađioničara s tanjurima u cirkusu. Naime, do stola je dug put, a vojni grah ne oprašta spoticanje.

Grah koji govori više od riječi

Naš reporter, koji je iz pouzdanih izvora poznat kao prekaljeni ljubitelj graha (i svega kazanskog), dao je svoj skromni sud:

„To nije grah, to je doživljaj. To je grah s karakterom. Grah koji šuti i kuha se dugo, pa kad ga probaš – kaže ti sve.“

Grah je gust, ali ne tvrdoglav. Slan, ali s mjerom. Bogat suhim mesom, s tek toliko slanine da znaš da si u Slavoniji, i onim kobasicama koje, kad ih narežeš, zapravo imaš osjećaj da si zaslužio orden za hrabrost.

Vojska jede dobro, ali i kulturno

Trpezarija je, kako i dolikuje vojsci, uredna, svijetla i funkcionalna. Iako bez velikih ukrasa, širi neku toplinu – možda zbog nasmijanog osoblja, uglavnom žena, koje s ponosom nose uniforme. A i one, ruku na srce, stoje baš kako treba – u milimetar, kao da su iz vojne modne revije.

Grah – motivacija i nagrada

Na kraju svega, zaključak je jasan – hrvatski vojnici ne gladuju, a njihov grah trebao bi biti dio svakog nacionalnog blaga. Neki dolaze u vojarnu zbog prisege, neki zbog protokola… ali svi, baš svi, ostaju zbog graha.

Jer, kako reče jedan ponosni djed nakon treće kobasice:
„Sin mi ide u vojsku… a ja razmišljam da idem s njim.“