Susret(i)

touchSusret  dvoje ljudskih bića jedna je od osnovnih ljudskih potreba. Štoviše, ona je toliko osnovna da smo radi nje ponekad u stanju svašta protumačiti pod susret, pa čak i stvari koje s njim nemaju veze.  Što je, dakle, uopće pravi susret?

Ponekad je kako bi se došlo do nečega, dobro definirati što to nešto nije. Krenimo, dakle od toga. Susret nije odnos u kojem jedna osoba nameće drugoj svoju perspektivu. Nametanje perspektive može se očitovati u preuzimanju razgovora, odnosa ili u tome da jedna od osoba u odnosu stalno “zna” što ona druga osjeća, doživljava i slično.  Također,konstantno ne-doživljavanje tuđeg iskustva pokazuje da odnos baš ne ide u smjeru stvarnosti. U  takvom odnosu prije će biti riječ o zadov0ljavanju nekih vlastitih nesvjesnih potreba.

Također, susreti u kojima postoji visoka razina idealizacije tendiraju tome da ne budu bazirani na stvarnosti. U njima obično ima malo stvarnog doživljaja druge osobe. Umjesto toga, na neke temelje u stvarnosti osobi se „dodaju“ odbačeni dijelovi vlastite psihe – poreknuta tuga, ljutnja i slično – koji onda u toj osobi djeluju “nad prirodno” privlačno.  No ta privlačnost ovdje ne proizlazi iz susreta s drugom osobom, već s odbačenim dijelovima sebe. U odnos se ne ide iz stvarnosti i iz tijela, već iz glave. Druga osoba u takvom odnosu ostaje nevidljiva, tako da je potencijal za stvarni susret i ovdje jako mali.

Također, susret nije odnos u koji se ulazi nauštrb sebe.  Potpuno prepuštanje svoje perspektive tuđoj nije odnos nego međuovisnost.  Poklanjanje svojeg vremena i truda osobama koje za susret nemaju kapaciteta također nije istinski odnos. Vidjeti nešto iz puke želje da nečega ima možda je također znak nekih vlastitih nezadovoljnih primarnih potreba.

Što je, onda, pravi susret?

Pravi susret je susret koji se događa više u tijelu, a manje u glavi. On je više u stvarnosti, u malim stvarima koje jedno o drugome vidimo i koje potvrđuju našu ljudskost – manje u nekakvim apstraktnim kategorijama i idejama o drugome.

On je nešto u čemu se obje strane u susretu međusobno doživljavaju. To znači da u osnovi odnosa nije nametanje svoje perspektive, kao ni pokušaj modeliranja drugog na temelju vlastitih fantazija.  Tako, neizbježno, pravi susret nije toliko bombastičan jer kod njega u drugome ne vidimo samo ono što nam odgovara, već i ono što nam ne odgovara.

Zapravo, mogućnost za pravi susret događa se tek u toj razlici koju vidimo između sebe i druge osobe. Tek iz prihvaćanja te razlike možemo drugu osobu doživjeti kao zasebno, jedinstveno biće i cijeniti je radi nje same. Jednako tako, tek s prihvaćanjem razlike možemo pustiti da druga strana vidi nas. To pak, uključuje, rizik otvaranja i intimnosti te poštovanje prema povjerenju kojeg nam je druga strana odlučila pokloniti.

Čemu sve to?

Sve to zajedno zvuči kao nešto što nije baš jednostavno, nego kao nešto oko čega se treba potruditi. Pogotovo kad je riječ o romantičnim odnosima, u kojima se u dinamici zaljubljivanja gotovo uvijek i skrivaju razno razni dijelovi nas samih u drugim ljudima. Zašto bismo uopće vodili brigu o tome, a ne ostavili kompleksne dinamike na miru? Nije li tako jednostavnije?

Jednostavnije jest. I u stvarnosti stvari nikad nisu tako čiste i jednostavne kao u teoriji. Ljudski su odnosi mnogo šareniji. Tako će u svakom susretu,i onom stvarnom, neizbježno, pogotovo na početku biti projekcija i određene doze veće privlačnosti. Također, uvijek će biti natezanja oko vlastite ili tuđe perspektive i nezadovoljenih potreba iz drugih odnosa. Zato ne treba ni otići u drugi ekstrem, pa tragati za nekom školskom vrstom pravog susreta i odbacivati sve one koji to nisu.

Ipak, znati razlučiti između onih odnosa koji imaju potencijal u stvarnosti i onih koji to nemaju jako je bitno. Jer ulaganje u ove druge, prije ili kasnije kad se fantazije i ideje koje ih napajaju rasplinu – ostavlja u najboljem slučaju, gorak okus u ustima ili osjećaj praznine. Uzrokovan time da dodira s drugim ljudskim bićem nije ni bilo.

Ulaganje u one koji imaju potencijala u stvarnosti, pak, produbljuje osjećaj našeg postojanja. I pridonosi našoj sposobnosti uživanja u svakodnevnom životu.

 ~Iva

0 Comment

Send a Comment