STARA TRTA: RUDINSKA LOZA

….Nedavno su turisti iz Požege u punom autobusu posjetili Sloveniju. Naravno da su prilikom posjete Mariboru otišli pogledati turističku meku koju domaćini nude kao muzej najstarije trte na svijetu. Na katalogu, kojeg sam dobio, na koricama doslovno piše: STARA TRTA, NAJSTAREJŠA TRTA NA SVIJETU.

Međutim, turistički vodič je shvatio da to nisu prosječni, obični turisti, već visoko obrazovani ljudi, te je promijenio priču… Rekao je da to nije genetski najstarija loza na svijetu, već da je taj trs, čokot star preko 400 godina! Ali, kako i to može biti sigurno? Ako pogledamo uljanu, mutnu sliku vidjet ćemo da se nekakvo lišće u obliku virnice nalazi odmah pored kule gdje se nalaze vrata za ulaz u tvrđavu. Ispred te virnice nalazi se jedan čisti prostor i zatim dvije kuće, te opet prazan, zemljani prostor. Ali, na sadašnjoj fotografiji zgrada muzeja sa Starom trtom nalazi se blizu obale rijeke (koje nema na uljanoj slici), a vrh okrugle kule nalazi se iza zgrade muzeja! Dakle, to nisu identične lokacije! Na mnogim uljanim slikama drugih starih gradova ili na freskama vidi se vinska loza, jer ona vjerno prati ljude, i svi mogli reći – imamo najstariju lozu.

Postoje stručne knjige koje govore kako su ljudi vršili križanjem oplemenjivanje loza kako bi dobili što veći urod na istoj površini vinograda. Ali to se događalo u 19 i 20-om stoljeću! Da bi se dobio ovako masivan, bogat grozd sa tako gusto nabijenim bobicama potrebno je izvršiti mnogo stručnih selekcija.

Suprotno od te priče vidimo kako izgleda više Rudinskih grozdića. Svi su maleni i sitni. Prava sirotinja. Ali, to je genetika… Ne mogu grozdovi biti stari i krupni. To nije moguće. Pogledajte na Internetu kako izgledaju izvorni klipovi kukuruza drevnoga plemena Maya. To je ista genetska priča.

Međutim, autobusi dolaze, turisti se guraju i plaćaju, a netko zarađuje pare!

Tako mi je pala ideja… Pokloniti ću Požeškoj knjižnici dvije Rudinske loze koje sam uzgojio sa mojom ‘certifikatom’ (fotografije iste loze iz šume) sa prijedlogom da se zasade u novom prostoru, visokom amfiteatru. Za tri godine dobiti će iste ove grozdiće, ali loza će se uspeti do staklenog krova, jer je ona penjačica. Nije bitno što se u takvim prostorima zbog temperature sade tropske biljke, a nije ni važno što tamo nema vjetra radi oplođivanja bobica u fazi cvatnje. Sve se to može riješiti, ako postoji vizija i dobra volja. Za te tri godine možda će Hrvatski ili svjetski stručnjaci za genetiku izdati prave certifikate? Ali, do tada ćemo imati poštenu i atraktivnu ponudu koja izaziva i privlači pažnju. Nećemo morati izmišljati i pričati bajke.

I, naravno, potpisati ću izjavu da sa nikime u knjižnici neću razgovarati, jer ne želim da bilo tko zbog toga nastrada…

Foto i tekst: Ljubiša Aleksić
0 Comment