Smisao kao izbor

 

smisaoizborRijetko tko od nas uvijek se nalazio u idealnim životnim uvjetima. Možda smo odrastali u kaotičnim uvjetima, daleko od savršeno nasmijanih lica iz tv-reklama, a ako i nismo, obično nas život prije ili kasnije postavi pred stvari koje nismo očekivali, nismo htjeli i/ili ne znamo kako bi se s njima nosili.

Svatko od nas razvije svoje vlastite strategije nošenja s takvim situacijama. Neki se odluče praviti da se ništa nije dogodilo. Nekima ostaju bolne točke koje se potom ispoljavaju kod prisjećanja traumatičnih događaja. Neki pak odluče zafrknuti ono što inače zovemo “sudbinom” i na vlastitim životnim ranama posaditi cvijeće.  O takvima ovdje želim pisati.Upravo su primjeri pojedinaca koje život nije mazio i pazio ali su upravo zato uspjeli u životu česti među uspješnim ljudima. Nesavršenstvo koje je osoba iskusila u nekom trenutku svog života može djelovati kao jaka motivacija za savršenstvom u budućnosti, ili barem kretanje onim putem koji obećava nešto najbliže tome.

No što kad vam se čini da vaš život sadrži paradoksalne dijelove, s kojima ne znate kako biste se nosili? Što kad su tu i dijelovi na koje nikako niste mogli utjecati, kao što su emocionalne ostavštine vaših predaka, nasilje koje je netko počinio nad vama ili jednostavno, slučajni događaj koji je u nekom trenutku vašeg života nepovratno promijenio njegov tijek?

Prihvaćanje nesavršenstva tipičnog za život može biti problematično u današnjem svijetu koji stavlja naglasak na savršenstvo i kontrolu. O nesavršenstvu se često šapće ispod glasa, a ne izgleda baš lijepo ni na naslovnicama časopisa. Svijest o tome da život nije savršen i da stvari koje nam se događaju nisu nužno samo lijepe napad je na naš narcizam, jer je ponekad bolno vidjeti da ne dobivamo ono što mislimo da smo zaslužili. To nije jednostavno prihvatiti.

Nije jednostavno jer prihvaćanje ne uključuje samo svijest o tome da nam je netko, ili u krajnjoj ruci, upravo život- učinio nešto nažao. Prihvaćanje uključuje i svijest o tome da je taj mrski dio našeg života, koliko god ga mrzili, pokušavali pobjeći od njega ili ga stavljali postrance, dio nas. I da je to u redu. Prihvaćanje znači shvaćanje da je taj dio našeg života bio takav kakav je bio – ili jest kakav jest – i da mi tu nismo ništa mogli učiniti, čak i ako se  iz situacije čini da jesmo. Ta tko se želi osjećati bespomoćnim, i to još pred nečim takvim kao što je život?

To u nama izaziva osjećaj gubitka kontrole, osjećaj bijesa i nemoći, jer postoje ili su postojale neke okolnosti koje su bile izvan naše kontrole. Izvan naše kontrole, pokušajmo ponoviti još jednom.  Čak i ako je situacija bila takva da smo objektivno stvarno nešto mogli učiniti, naše sposobnosti ili emocionalni kapaciteti u danom trenutku očito nisu bili dovoljno razvijeni ili autonomni da nešto stvarno i učine- i to također znači da nismo mogli ništa učiniti.  Nismo u mogućnosti kontrolirati svaki aspekt vlastitog života ili vlastite prošlosti, i to je u redu.

Možda će nam takav razvoj događaja biti lakše prihvatiti ako si postavimo pitanje  da nam je život bio savršen, čemu bi nam onda služio ostatak života?  Što bismo radili? Upravo je nesavršenstvo, tj. nezadovoljstvo kao razlika između stanja u kojem jesmo i onog u kojem bismo željeli biti često najveći motivator promjena. Upravo se zato i često može čuti kako ljudi povezuju neka ne baš ugodna stanja poput depresije ili melankolije s najkreativnijm fazama nečijeg života.

No ne želim reći da trebate ne moći ustati iz kreveta kako bi bili kreativni. Ni prijanjanje uz nezadovoljstvo nije rješenje.  Ono što želim reći je da je nesavršenstvo, a time i patnja,  svojevrsni preduvjet ljudskosti. I da možda upravo u tome leži tajna njenog prihvaćanja.

Na prvi pogled može se činiti da je najjednostavnije jednostavno se odreći onih iskustva u kojima nas život nije pazio. No – nije.  Da, taj dio je poput nekog gnojnog djela u našem vrtu, i čini nam se da je najbolje da ga zaobilazimo u širokom luku, čak i ako smo načelno prihvatili da je on ovdje. No ne smijemo zaboraviti da upravo iz gnojnih dijelova nastaje najbolje cvijeće. Odreći se gnojnog djela vlastitog vrta – života – jest jednako odreći se najbolje prilike za rast.

Rast, reći ćete skeptično, a što će mi k vragu to? Kakve ja imam koristi od rasta? Zašto se nisam mogao/mogla razvijati na neki drugi, manje bolan način? Hej, ne znamo. Nismo Bog. Nismo čak ni sigurni ima li Boga, ne možemo vam ništa garantirati. Ali možemo vam pokušati objasniti zašto biste mogli pronaći smisao u patnji.

Za početak, zato jer ona postoji. Često imamo tu neku ideju da bi život trebao biti lijep, koristan, divan, a ne pun patnje i kaosa i neočekivanih stvari, kao što se još češće ispostavi da jest. No bi li život stvarno trebao biti divan, ili je to samo još jedna od potencijalno krivih pretpostavki s kojima krećemo, radi čega nam se stvari onda putem čine groznijima nego što jesu?

Usudit ćemo se konstatirati da život ne bi trebao biti divan. Život ne bi trebao biti nikakav. Život je takav kakav jest. On nije u svom startu obilježen nikakvim „trebalo bi“, svi „trebalo bi“ su ljudska tvorevina, tvorevina našeg uma, za koju se volimo uhvatiti i onda kleti život kad stvari ne idu tako kako bi „trebale“. No, bi li nam, kad bi stvari i išle tako kako bi „trebale“ bilo zabavno? Što bismo radili cijeli život da sve stvarno bude tako kako smo zamislili, gdje bismo pronalazili poslove, inspiraciju, zanimacije?Iz čega bismo učili?

Legenda kaže da je još Buddha otkrio ovu istinu, te radi nje odlučio dobrovoljno napustiti udobnost dvorskog života koja mu je bila zajamčena. Činila mu se lažnom, dalekom od stvarnog života koji je vidio pri izlasku iz palače. Vjerojatno zato jer je naslutio da takav život ne nudi priliku za rast, za samoostvarenje, za ljudskost.

Viktor Frankl, austrijski psihoterapeut, preživio je stravično iskustvo koncentracijskog logora. Tijekom boravka u logoru, gledajući ljude oko sebe kako pate i umiru, često je razmišljao o smislu, o tome postoji li neki legitiman razlog radi kojeg bi čovjek trebao biti u stanju izdržati takvu patnju. Nije znao je li mu obitelj živa, pa se na tom polju nije imao čemu nadati, praksa mu je bila uništena, kuća vjerojatno razrušena…iz dana u dan gledao je ljude oko sebe kako popuštaju teroru i umiru. Na kraju je došao do osnovne ideje logoterapije;ako u groznoj situaciji mogu pronaći neki smisao, tada ona prestaje biti besmislena.

Frankl je svoju teoriju primjenio i u praksi upravo kao osnivač egzistencijalne analize, i pronalazač psihoterapijske metode pronalaženja smisla kroz sve oblike iskustva, pa čak i one najgroznije, i korištenje tog smisla kao poticaj za nastavak života. On je iskusio krajnji oblik patnje u kojem je ljudsko dostojanstvo praktički nepostojeće, i što je s njime učinio? Preživio je. Napisao je knjige. Utemeljio novu vrstu terapije koja je putem njega, te terapeuta poslije njega koji su se njome koristili, pomogla mnogima. Je li njegova patnja radi toga bila nužna? Nije. No je li se dogodila i je li ju on pretvorio u smisao? Jest.

Ne znači nužno da smisao moramo pronaći u pomaganju drugima koji su prošli isto što i mi, iako je to jedan od čestih oblika pronalaženja smisla. No postoje i drugi poput unošenja nečeg svojeg u ovaj svijet , bio to odnos koji imamo s posebnim nam ljudima, jelo koje volimo pripremiti za prijatelje, majica koju smo sašili ili putovanje koje smo iskusili. To može biti bilo kakva vrsta aktivnosti koja nam je toliko bitna da čak i patnja pored nje počinje izgledati osmišljeno.

Bježati, dakle, od patnje nema smisla. Nema smisla ni bacati joj se u zagrljaj, no život je takav kakav jest, i patnja je sastavni dio života, skoro da je nezibježna. Ali, pogled na patnju i ono što ćete s njom učiniti je izbor. Izbor koji je samo i jedino na vama. I upravo je shvaćanje toga prvi korak do pronalaska smisla.

by Iva

0 Comment

Send a Comment