Selo Kneževac kod Čaglina i njegova budućnost!

DSC_0075 (Small)ČAGLIN/KNEŽEVAC – Priroda koja se budi, prelijepa polja i oranice na kojima ratari ovih dana intenzivno rade potvrđuju da ipak ima skromnog i siromašnog života u slavonskim selima. Žalosno je to ali istinito, nema više tu života, nema smijeha, igre i plača djeteta, nema radosti, pjesme i veselja kao niti onih bogatih “kirvaja i proštenja”. Trbuhom za kruhom mladi odlaze i iseljavaju se iz nekad prenapučenih naseljenih sela, zatvaraju se i oni zadnji “penđeri” na trošnim kućicama kojeg su vrijedne snaše svakog jutra otvarale i na njima svoju posteljinu zračile. Ostaje samo starost koja čeka i iščekuje svoje najmilije kada će im doći, svojim ih dolaskom počastiti i tople riječi udijeliti.

U sve bi se ove riječi mogao uklopiti nekadašnji život u malenom selu Kneževac koje je smješteno 5 kilometara istočno od Čaglina. Nikad preveliko ali uvijek bogato selo koje se bavilo šumarstvom, ratarstvom i stočarstvom od čega se moglo solidno živjeti, svoju obitelj prehraniti pa čak i neko dijete na školovanje u grad poslati.

Kneževac se spominje još u davnoj 1903. godini. U njemu su nekad bili naseljeni Slovaci, Česi i Poljaci. Od 1961. godine kada je bilo 196 stanovnika iz godine u godinu bilježi se konstantno iseljavanje što u prilog tomu govore podaci da je  1971. godine bilo 149 a 1991. 131 stanovnik. Trend iseljavanja se nastavio u godinama novije Hrvatske. Popisom stanovništva 2001. godine u Kneževcu je bilo  96 stanovnika da bi u 2011. bilo samo 89. Sad je naseljeno oko 30-ak kuća i nešto više od 60 stanovnika.

Dolaskom u selo sa dvojicom malih unuka Emanuelom i Markom sreli smo baku Danicu Žiška koja nam je ukratko prepričala kako se živi u Kneževcu .

-u selu živi starijeg svijeta ali i sedmero male djece od kojih je četvero iz naše obitelji. Sve je to slabo. Mi se bavimo stočarstvom. Hranimo krave i ovce. Nekad smo imali 30-ak krava a sad samo 16 krava. Mlijeko nikome ne predajemo. Mljekara iz Strarog Petrovog sela nam je ostala dužna 180 tisuća kuna što sigurno nikad nećemo dobiti. Sa mlijekom hranimo telad kojih sad imamo 9 i to ćemo kad malo odrastu prodati. Ljudi dođu kupe, plate i odvezu – rekla nam je baka Danica.

Posjetili smo i obiteljsku kuću bake Danice gdje smo zatekli snahu Mirjanu sa preostalih dvoje male djece. Mladi “gazda” Danijel radio je u polju sa traktorom.  Kasnije je došao i uključio se u razgovor.

-Jako smo razočarani jer htjeli bi se još više baviti stočarstvom i proizvodnjom mlijeka ali nema nikakve isplativosti. Mlijeko se uvozi, nema pouzdanih partnera a u naše selo nitko od otkupljivača niti ne dolazi. Dva nam laktofriza stoje ne iskorištena i pitanje je hoće li se ikad više upotrebljavati. Imamo mogućnosti da radimo i proizvodimo a vidite kuda sve ovo vodi, samo u propast – govori nam Mirjana Žiška, mlada osoba koja je puna snage, volje i energije.

Ima li nade i budućnosti za ovo selo ali još druga brojna sela koja izumiru trebali bi se zapitati naši političari. Baš su oni ti koji su glavni krivci za stanje u kojem se nalaze naši poljoprivrednici koja imaju sve preduvjete da rade, proizvode i ostanu na svom “gruntu” kako ne bi naša zemlja i naše oranice ostale ne obrađene. “Uvozni lobi” je jači koji želi uništiti i onog zadnjeg malog i mladog čovjeka koji želi i hoće ostati svoj na svome i ponuditi i proizvesti samo ono kvalitetno jer drukčije ne može. Na našim oranicama se može proizvesti samo kvalitetno jer živimo u takvom podneblju koje ima sve blagodati i preduvjete.

 

 

 

0 Comment

Send a Comment