Obljetnice posvete crkve sv. Lovre u Požegi

Autor: Biskupija PZ
blank
blank

U prigodi svetkovine Obljetnice posvete crkve sv. Lovre u Požegi, 15. studenog 2021. večernje euharistijsko slavlje u istoimenoj crkvi predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s kanonicima požeškoga Stolnog kaptola, svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i iz župa grada Požege.

blank

Na slavlju su uz vjernike i članove molitvenih zajednica koji se redovito okupljaju na misna i druga slavlja u ovoj crkvi sudjelovali i predstavnici nastavnika i učenika požeške Osnovne škole Antuna Kanižlića kao i predstavnici profesora, nastavnika i učenika Katoličke gimnazije i Katoličke osnovne škole u Požegi, te Gimnazije Požega na čelu s njihovim ravnateljima. Među sudionicima slavlja bio je i požeški gradonačelnik Željko Glavić.

blank

Ulazna procesija iz Biskupskog doma zaustavila se ispred crkve sv. Lovre, gdje je biskup Antun uputio Bogu molitvu na spomen svih požeških isusovaca i učenika njihove Gimnazije i Akademije u 18. stoljeću, pokopanih u kripti crkve, poglavara i učenika požeškog Orfanotrofija te onih koji su kao žrtve »Križnog puta« 1945. bili ubijeni u Požegi i pokapani pokraj ulazu u crkvu sv. Lovre, kao i za sve poginule hrvatske branitelje u obrani Vukovara, čiji se Dan žrtve slavi idućih dana, a šestero učenika položilo je svijeće pod križ koji je podignut pored crkve.

blank

Na početku homilije biskup je izrazio radost što može pozdraviti sudionike slavlja u zdanju osam stoljetne crkve sv. Lovre u Požegi, rekavši da je ona mjesto snažne požeške memorije. Podsjetio je da slavimo svetkovinu Obljetnice posvete ove crkve, ustvrdivši kako je njezina posveta bila uzdizanje jedne ljudske građevine na razinu liturgijskog dostojanstva. Spomenuo je da je većina dokumenata o ovoj crkvi nestala u vrijeme osmanlijske vladavine, napomenuvši kako je trideset godišnje njezino istraživanje, provedeno u drugoj polovici dvadesetog stoljeća donijelo neka vrijedna saznanja o njezinoj građevini, ali da je ostalo nepoznato puno toga što se odvijalo u njoj tijekom osam stoljetne povijesti. No, ustvrdio je biskup da ono što sa sigurnošću možemo reći jest činjenica kako je ova crkva izgrađena baš za požešku dušu, da bi ona bila uzdignuta Bogu i disala u njegovoj blizini. I tako je naša požeška i hrvatska duša u ovoj crkvi osam stoljeća gradila svoju povijest s Bogom. Takva povijest s Bogom snažna je, duboka i velika, te je mi stoga susrećemo danas s poštovanjem i zahvalnošću Bogu za sve ono što je učinio ljudima koji su mu vjerovali, otvarali mu se i s njime gradili svoje živote. A sve su to mogli po njegovoj prisutnosti koju su snažno osjećali u ovoj crkvi tijekom spomenutih osam stoljeća, ustvrdio je biskup.
Kazao je kako se ta povijest Božje prisutnosti u ovoj crkvi očitava u njezinim različitim sastavnicama. Ponajprije, sama njezina građevina označava kako smo svi po Božjoj volji i odredbi već od našeg rođenja usmjereni prema vječnosti. Zatim, svetište – smješteno na istočnoj strani crkve s koje dolazi svjetlo – u kojem se nalazi oltar, znak prisutnosti Isusa Krista u njegovoj žrtvi ljubavi za nas, koja se obnavlja u svakoj svetoj misi. Tu je zatim ambon, mjesto na koje se stavlja knjiga Božje riječi iz koje se naviješta da je Bog toliko ljubio nas ljude te je dao za nas svoga Sina, da bismo to Božje djelo u svetoj misi slavili i bili njegovi dionici u svetoj pričesti. To je Božji dinamizam kojeg smo dionici u prostoru koji se zove crkva i koji je označen Božjom prisutnošću, ustvrdio je biskup.
Polazeći od naviještene Božje riječi, biskup je progovorio o otajstvu prisutnosti, ponajprije Božje. Osvrnuo se na ulomak prvog čitanja iz Prve knjige o kraljevima, koji prikazuje kako je mudri kralj Salomon, u želji da svojim ljudskim rukama i pameću Bogu izgradi hram i uresi ga svojim bogatstvom, u molitvi započeo dijalog s Bogom, očitujući zadivljenost i ljudskom umu dokraja nedokučivom mogućnošću da se Bog svojom prisutnošću nastani u hramu koji je izgradio. Prisutnost je nešto što se ničim ne može ograničiti, jer je ona duhovna stvarnost, ustvrdio je biskup, naglasivši kako je prisutnost prvenstveno pitanje osobe. Za razliku od nekog materijalnog predmeta koji se tvrdo i hladno može nalaziti samo na jednom mjestu, osoba svojom pameću i duhom u istom trenutku može biti prisutna na različitim mjestima. Spoznavši čudesnu moć Božje osobne prisutnosti, kralj Salomon zna da ona nadilazi svaki materijalni prostor, i da se Bog svojom prisutnošću u konačnici želi nastaniti u dubini našeg ljudskog bića, ustvrdio je biskup. Upozorio je na mogućnost da se u nama nastani prisutnost sebičnosti, zla i Zloga, koja čovjeka razara i otuđuje, pokreće da pred druge iznosi ono što je mračno, nemoćno, čega smo svakodnevno svjedoci kako u javnom životu na političkoj, gospodarskoj i drugim razinama, tako i u obiteljima. Biskup je pozvao sudionike slavlja, napose djecu i mlade da i oni s kraljem Salomonom požele biti ljudi Božje prisutnosti, i da mu – dolazeći u ovu i u druge crkve – otvaraju svoje srce, savjest i duh te se u njima nastani Božja prisutnost, i da po njoj budu građevina Božja, hram Duha Svetoga, kako nas potiče apostol Pavao u ulomku iz Poslanice Efežanima, naviješten u drugom čitanju.
Na temelju Isusova čišćenja jeruzalemskog hrama od trgovaca, naviještenog u misnom slavlju po zapisu Ivanova evanđelja, biskup je istaknuo da se taj prikaz na svoj način odnosi na čišćenje nutrine spomenutih ljudi koji su u svojoj sebičnosti razmišljali samo kako će prodajom svoje robe što više zaraditi. Ustvrdio je da su oni tom svojom sebičnošću onečistili sebe kao Božji hram, koji je moćan očistiti Isus svojom prisutnošću u njima. Napomenuvši kako bi netko danas mogao Isusu prigovoriti da nije bio dovoljno gospodarski osviješten, jer je izgonom iz hrama trgovce lišio zarade i na taj ih način materijalno osiromašio, biskup je istaknuo da nije siromašan onaj koji je u materijalnoj oskudici, nego onaj tko je duhovno razoren i prazan. Postoje ljudi koji su materijalno siromašni a duhovno silno bogati, te nas njihova prisutnost obogaćuje više od bilo čega materijalnoga. Naše crkve i druga posvećena mjesta podsjećaju nas da smo mi bića prisutnosti, nastavio je biskup, te da nas u njima obogaćuje Božja prisutnost. Stoga je pozvao sudionike slavlja da se obnove u opredjeljenju njegovanja Božje prisutnosti u vlastitom srcu kroz česti pohod crkvi i molitvu, slušanje Božje riječi, sudjelovanje na svetoj misi i kroz vršenje dobrih djela. Kazao je da požeška crkva sv. Lovre svjedoči o mnogim uzorima koji su u vjeri postupali na spomenuti način, izgrađivali se i rasli po Božjoj prisutnosti. Sjećamo se danas napose onih koji su nakon oslobođenja od osmanlijske vladavine djelovali na obnovi grada Požege i širih prostora. To su ponajprije bili isusovci koji su od 1699. godine pa do ukinuća svoga reda 1773. godine osnivali škole u kojima su tisuće djece i mladih poučavali ne samo u znanju, nego ih okupljali u crkvi sv. Lovre da kroz molitvu i sveta slavlja njeguju odnos s Bogom i u njemu pronalaze svjetlo i snagu za život, kazao je biskup. Spominjemo se pavlina koji su nastavili njihovo djelo u ovoj crkvi, kao i svih onih svećenika koji su od 1835. do 1946. godine bili nositelji odgojno-obrazovnih nastojanja u tadašnjem Orfanotrofiju, koji se nalazio u zgradi sadašnjeg sjedišta Požeške biskupije. Mnogi od njih pokopani su u kripti ove crkve, među kojima i znameniti Požežanin Antun Kanižlić, kao trajni svjedoci traganja požeškog čovjeka za Božjim svjetlom i blizinom, za njegovom prisutnošću, podsjetio je biskup. Homiliju je zaključio molitvom: »Gospodine Isuse, ti si došao među nas i postao čovjekom upravo zato da bi Božjom prisutnošću ušao u dubine našeg ljudskog postojanja. Ti uđi i u naše živote, budi naš put, naša istina i jednostavno naš život, zagovorom sv. Lovre kojega u ovoj crkvi od davnine častimo.«

blank

Nakon popričesne molitve, pri svršetku slavlja obljetnice posvete crkve sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije, biskup Antun je zajedno s nazočnima uputio Bogu molitvu za Požešku biskupiju. Pročitao je zatim zapis iz Matice umrlih požeške Župe Sv. Terezije, koji u nekoliko redaka sažima bogat i duhovno plodonosni život isusovca Antuna Kanižlića, kao i ulomak iz njegove oporuke, u kojoj je izrazio želju da bude pokopan u crkvi sv. Lovre, a svoje sugrađane zamolio da mole za njegovu dušu. Potom je biskup sa svećenicima sišao u kriptu i ondje izmolio molitvu odrješenja i blagoslova njegova groba, te je sve sudionike slavlja, napose učenike pozvao da u narednim danima dođu razgledati izložbu Kanižlićevih djela koja su postavljena u spomenutoj kripti na spomen tog znamenitog Požežanina.

Više iz kategorije