POŽEGA – Na poljima Požeštine ovih je dana započela berba prvih, slasnih lubenica. Najveće površine zasađene lubenicama su na kutjevačkom području, u Kuli, gdje su današnji mještani, koji su prije 20-ak godina doselili iz Srijema i Vojvodine i donijeli tu kulturu u Zlatnu dolinu, a koja do tada nije bila na tolikim površinama uzgajana i zastupljena na našim područjima.
Potrebno je mnogo truda i “težačkog” rada ali i financijskih sredstava kako bi se u današnjem vremenu sa lubenicama došlo da bude pozitivna nula.
-Sa svojim suprugom i tri sina ove smo godine posadili tri jutra lubenica. Bavljenje lubeničarstvom je zahtjevno i potrebna su znatna ulaganja, počevši od sjemena čija se cijena kreće od 500 do 700 kuna za tisuću sjemenki, a za jutro je potrebno tri tisuće sjemenki uz što je potrebno ulaganje u repromaterijal i navodnjavanja što je najmanje 10 tisuća kuna ulaganja po jednom jutru – ispričala nam je Spomenka Jurčević iz Kule koja se žali kako je prvi urod dosta loš iz kojeg je razloga zbog bolesti propalo između 60 i 70 % uroda.
I kod drugih je poljoprivrednika, koji se bave sadnjom, uzgojem i prodajom lubenica, loša prva berba ali se nadaju da će one kasnije sorte barem malo financijski ublažiti loš urod prve berbe.
– Očekujemo od uroda kasnijih sorti kojeg imamo na površini od dva jutra da će biti bolji. Sve je to neizvjesno i upitno da li se u buduće baviti ovim poslom – dodaje gospođa Jurčević koja nadalje ističe kako lubenice plasiraju i prodaju trgovačkim manjim centrima, odvoze ih na tržnici u Slavonski Brod a tradicionalno svoje proizvode prodaju i na štandu ispred kuće.
-Moramo imati dozvole i rješenja, prijavu u registar poljoprivrednika, prijavu u Zagrebu o prodaji voća i povrća, prijavu za poticaj u poljoprivrednoj agenciji, rješenje o tehničkim uvjetima, rješenje o sanitarnim uvjetima, rješenje o upisniku, a na mjestu gdje prodajemo moramo imati i kopiju kartice poljoprivrednog gospodarstva i istaknuto radno vrijeme i cijenu proizvoda – dodala je Spomenka.
-Teško nam je saditi lubenice jer baš nemamo stalne i ugovorne kupce. To je problem i uvijek sadimo, da tako kažem, napamet što je veliki rizik. Uz lubenice bavimo se i proizvodnjom duhana, krumpira, paprike, rajčice, dinje, karfiola, kelja i drugih povrtlarskih kultura. Da ne radimo sa svim tim kulturama teško da bi mogli živjeti od samo jedne poljoprivredne kulture – zaključila je Spomenka Jurčević koja se žali i zbog administrativnih nameta i velike papirologije koju su morali ishoditi i sve platiti kako bi sve bilo legalno, prema zakonu.
Da su troškovi u proizvodnji lubenica iznimno visoki i da samo visoki prinos može osigurati kakvu takvu zaradu o tome na tu se priču nadovezuje gospođa Kata Bajić iz Kule koja sa suprugom obrađuje jedno jutro lubenica.
-Uzgojem lubenica bavimo se ovdje dvadesetak godina. Budući da nemamo velike količine kao proizvođač ne odgovaramo trgovačkim centrima iz kojeg razloga svoje proizvode plasiramo i prodajemo na tržnici u Slavonskom Brodu gdje idemo gotovo svaki dan. Uz proizvodnju lubenica bavimo se uzgojem rasde, cvijeća i povrća u plastenicima što nam osigurava sigurnost u poljoprivrednoj proizvodnji da od toga možemo živjeti i pokriti one najosnovnije troškove – ističe gospođa Bajić te dodaje kako imaju i svoje stalne mušterije koji dolaze kod njih jer znaju da imaju kvalitetan proizvod.
Treba li se u najmanjoj mogućoj mjeri smanjiti papirologija i seljaku ostaviti da doprinosi i da radi ono što zna to sve ostaje na zakonodavnim tijelima koji bi trebali što više olakšati toj grani proizvodnje kako se ne bi gasila i bila napuštena čime se ostavlja prostor uvoznicima koji dovoze proizvode sa svih strane proizvode upitne kvalitete.