NA DANAŠNJI JE DAN ROĐEN DOBRIŠA CESARIĆ: Majstor poetske riječi i jedan od najvećih suvremenih hrvatskih pjesnika

Hrvatski pjesnik i prevoditelj Dobriša Cesarić rođen je u Požegi na današnji dan 10. siječnja 1902. godine. Njegov otac Đuro bio je šumarski inženjer, a s obitelji 1905. seli u Osijek u kojemu mali Dobriša od 1908. do 1912. pohađa osnovnu školu, a od 1912. do 1916. nižu realnu gimnaziju. Još kao četrnaestogodišnji dječak, za vrijeme boravka u ovom gradu, napisao je svoje prve stihove, pjesmu „Ja ljubim“, objavljenu u zagrebačkom omladinskom listu “Pobratim“. Poslije očeva premještaja 1916. godine u Zagreb, na Prvoj i Drugoj realnoj gimnaziji završava više razrede, a 1920. položio je ispit zrelosti. Te godine u Zagrebu je upisao pravo, a sljedeće prelazi na studij filozofije Filozofskog fakulteta, te istovremeno radi u Računarskom uredu. U hrvatsku poeziju ulazi na velika vrata već kao osamnaestogodišnjak s pjesmom „Buđenje šume“.

Cesarić radi kao lektor i urednik, a s Vjekoslavom Majerom pokreće 1923. časopis „Ozon“. Od 1924. do 1926. radi u arhivu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, od 1929. do 1941. u Školi narodnog zdravlja kao lektor zdravstvenih edicija te knjižničar Higijenskog zavoda. U Ured za hrvatski jezik premješten je 1941.godine, a od 1945. do umirovljenja 1958. radi u Nakladnom zavodu Hrvatske , kasnije Izdavačkom poduzeću »Zora«. Urednik je biblioteka Slavenski pisci, Jugoslavenski pisci i Suvremeni pisci Hrvatske. Dobio je Nagradu ondašnjeg Saveza književnika Jugoslavije za knjigu Osvijetljeni put (1953), »Zmajevu nagradu« za Izabrane pjesme (1961), te Nagradu »Vladimir Nazor« za Izabrane pjesme(1965) i za životno djelo(1967). Također je dobitnik Nagrade društva Association littéraire artistique »Poesie vivante« za knjigu Lumieres sauvées (1969) te Goranovog vijenca (1976).

Svoju pjesničku afirmaciju Dobriša Cesarić stječe u tada vodećim književnim časopisima (Kritika, Savremenik, Literatura, Književnik, Hrvatska revija), no treba istaknuti kako je najviše pjesama objavio u Krležinoj Književnoj republici. Od 165 pjesama, njih 127 objavio je za života u 15 samostalnih zbirki. Vezanim stihom nastavlja na Antuna Gustava Matoša i Vladimira Vidrića, a Slavonija ga je obdarila impresionističkim opisima prirode i toplinom lirskih kazivanja. Neke od važnijih značajki njegovog lirskog stvaranja su jednostavnost, lakoća izraza i sklonost prema narativnosti, a uglavnom je zaokupljen čovjekovim položajem u suvremenom svijetu, te socijalnom problematikom. Njegova lirika bliska je romantičarima i modernistima, a svojim socijalnim temama (Mrtvačnica najbjednijih, Vagonaši, Zidari, Predgrađe) pripadao je struji takozvane socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova. Također ga privlače motivi iz gradskog života i sive gradske svakodnevice, unoseći u njih romantičke sadržaje, što ga čini tipičnim urbanim pjesnikom.

Cesarić stječe ugled jednog od »najmuzikalnijih“ hrvatskih pjesnika, brojne njegove pjesme su uglazbljene, a osobno nadahnuće iz Cesarićevog nezaboravnog pjesničkog opusa crpili su poznati naši skladatelji Arsen Dedić, Hrvoje Hegedušić, Ibrica Jusić, Ivica Percl i drugi. Njegova umjetnička lirika pokazuje da su svakodnevne, banalne stvari zapravo sudbinske. On uočava, uz izraženi pesimizam, suprotnost između prolaznoga i vječnog, realnog i idealnog, običnog i neobičnog, lijepog i ružnog, podnoseći nesavršenost svijeta i vječno vraćanje (Povratak). U nekim pjesmama prevladava smrt kao neumitna realnost (Pjesma mrtvog pjesnika, Slap). Može se reći da su njegove pjesme svijet onih koji žive i pate, vole i raduju se. Cesarićeve važnije zbirke pjesama su: Lirika (1931), Spasena svjetla (1938), Osvijetljeni put (1953), Goli časovi (1956), Slap (1970). Treba naglasiti da su mu pjesme prevedene na slavenske jezike (ruski, poljski, češki, slovački, slovenski; makedonski, bugarski), na engleski, njemački, francuski, talijanski, danski, španjolski; hindu, mađarski, rumunjski, turski, gruzijski, albanski, latinski i esperanto. Svojim pjesničkim opusom uvršten je u talijansku antologiju svjetske lirike »Poeti del mondo«, te u njemačku antologiju suvremene europske lirike.

Dobriša Cesarić pisao je, osim pjesama, kritičko-memoarsku prozu i eseje. Poznat je bio i kao istaknuti prevoditelj s ruskog (Puškin, Turgenjev, Krilov, Čehov, Ljermontov, Jesenjin), njemačkog (Rilke, von Kleist, Heine, Goethe), talijanskog, mađarskog, bugarskog i slovenskog jezika. Cijeli svoj život ovaj majstor poetske riječi ostao je iznimno skroman i samozatajan, a s minimumom riječi uspijevao je postići maksimum lirskog izraza.

Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. u 79. godini života. Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena svoje zadnje stihove napisao je rukom u bolničkoj sobi broj 247, u Kliničko-bolničkom centru Rebro: “Nekad sam život pio / Sada ga samo kusam / Staračka krv je mlaka… / Polako, polako, polako….idem u predjele mraka!”. Osnovna škola Dobriše Cesarića u Požegi tradicionalno obilježava godišnjice rođenja svečanim polaganjem vijenca na spomen-ploču pjesnikove rodne kuće.