…….Zanimljivo pitanje uputila je jedna vjernica katoličkom tjedniku “Glasu koncila” na koje je “možda” bilo teško dati odgovor…….
Osjećam potrebu da vam se obratim jednim pitanjem u vezi s našim crkvenim običajem o Martinju, tzv. »krštenja mošta«. Koliko ja poznajem vjeru, krstiti se mogu isključivo ljudske osobe, a ne vina i moštovi, jer onda bismo mogli izvoditi krštenje namještaja, rashladnih uređaja i da ne nabrajam druge bedastoće.
Ja sam kao vjernik vrlo zbunjena glede toga nejasnog čina naše Crkve i naših svećenika, što dovodi u pitanje ozbiljnost i istinitost vjere. Što uopće predstavlja krštenje kad se takvo što može »krstiti«. Poznaju li uopće takvi svećenici vjeru i jesu li upoznati sa sakramentom krštenja? Tu bi se mogla dodati ona izreka: »Besposlen pop i jariće krsti.« Oprostite na ovoj zadnjoj rečenici, ali realno gledajući, ispada da je tako…….vjernica
Odgovor…….Izvor sve nejasnoće koja se Vama dogodila jest mišljenje da je Martinje »crkveni običaj«. Crkva blagdan sv. Martina slavi kao i blagdan svakoga drugoga sveca pa u Crkvi ne postoji druga proslava Martinja osim redovitoga misnog slavlja, više ili manje svečanog, već prema mjesnim prilikama, odnosno svečanije je tamo gdje je sv. Martin zaštitnik župe ili crkve.
No, osim crkvene postoji i tradicionalna pučka ili narodna proslava Martinja, vezana osobito uz vinorodne krajeve. U takvim proslavama, po drevnim vinsko-pajdaškim regulama, kao što su Križevački statuti, Krapinski vandrček i sličnim, priređuje se igra tzv. krštenja mošta. Pritom nitko od sudionika takve proslave Martinja ne misli da je nazočan na nekome pravom crkvenom obredu nego u oživljavanju jednoga tradicionalnog pučkog običaja odnosno pučke igre. U toj igri, u kojoj se u određenoj mjeri oponašaju crkveni obredi, podijele se različite uloge pa tako netko iz društva okupljenog na slavlju igra ulogu sv. Martina biskupa, drugi kanonika, zvonara, ministranata i slično – već prema mjesnom tradicionalnom običaju. Sve se to radi kao predstava s namjerom da se sudionici proslave što bolje zabave. Pritom se katkad znadu dogoditi i pretjerivanja i neukusnosti sve do blasfemije, pa to onda znade izazvati i kritike i osude od naših biskupa.
S takvom proslavom Crkva nema ama baš nikakve veze, niti ijedan zaređeni svećenik »krsti mošt«. Zapravo se mošt i ne »krsti«, ako se ta riječ uzme u crkvenom značenju, jer, kao što i Vi pišete, krste se samo ljudi. No, »krstiti« u širem smislu znači i imenovati, pa se kaže da je netko npr. krstio brod, tj. dao mu ime. U takvom prenesenom smislu može se podnijeti da se u pučkom žargonu simbolički prijelaz mošta u vino zove »krštenje« no to doista nema ama baš nikakve veze sa sakramentom krštenja.
Budući da Crkva nikada ne priređuje obrede »krštenja«, mošta, niti su svećenici ti koji na pučkim proslavama Martinja igraju ulogu sv. Martina biskupa, ne morate se bojati da je ugrožena ozbiljnost ili istinitost vjere ili da svećenici ne bi poznavali vjeru ili ulogu i značenje sakramenata.
Kako ih ne organizira, Crkva ne može ni zabraniti takve oblike slavlja Martinja, ali žali i čak osuđuje ako se pri takvim proslavama dogode blasfemije. Vjernici mogu u takvim proslavama sudjelovati te bi pritom trebali i sami pridonijeti da se njeguju drevni zdravi pučki običaji, ali paziti da se i isključi mogućnost svake zloporabe i blasfemije.