…Poznato je da ljudi vole velike događaje i velike vijesti, a pogotovo tragične i nesretne slučajeve. Takve vijesti prodaju novine i medijske prostore. I, ne može se tu ništa. Takva je psiha u mozgovima ljudi. Što gore, to bolje. Ali, kako da ‘mala vijest’ osvane u medijima kada to nikoga ne zanima?
Nakon što su Turci poraženi i protjerani iz Požeške kotline oni su poveli sa sobom islamizirano stanovništvo i mnoga sela su ostala potpuno prazna. Kraljica Marija Terezija je donijela odluku i naselila na stotine sela iz raznih predjela Austro-Ugarske vodeći računa kakve sklonosti posjeduje to stanovništvo prema životu i obradi zemlje. To je ujedno bio štit za slučaj da se Turci odluče vratiti, a kasnije, kada su započeli svjetski ratovi, mjesta za masovnu regrutaciju vojnika koji su ratovali i ginuli za ideale velike države.
Tako je selo Milanovac kompletno naseljeno, kao i druga sela, 1745. godine. Točno se zna koja su prezimena stigla i koliko ljudi po kućama, a zahvaljujući velikom svećeniku Josipu Buturcu koji je popise stanovništva u Požeštini objavio u knjizi prema crkvenim arhivima. Dakle, to se dogodilo prije 271.godinu i sve do sada groblje je postojalo bez kapelice (mrtvačnice).
Prvi put nakon toliko silnih godina u groblju se gradi kapelica, a zahvaljujući načelniku općine Velika Vladi Bobanu i njegovom timu! Tako mala priča za malo selo postaje veliki događaj koji šalje mnoge pozitivne poruke koje će ostati trajno zapamćene. Prije svega da općina Velika nije zaboravila na ovo malo, povučeno tiho mjesto u Poljadiji. To je plemenita, kulturoška, društvena stvar. I, emotivna.
Selo posjeduje asfalt kojeg su većim dijelom sami financirali kada je bilo dvostruko više stanovnika. Ali, selo ima dvije prilazne ceste koje nisu asfaltirane. I, tko će se doseliti u ovo selo? A, uvjeti za doseljenje su idealni. Mnogo imanja i plodne zemlje, a sve znatno povoljnije za kupnju od razvijenih područja u dolini. Ako bi se sagradio asfalt, o čemu se stalno pregovara, tada bi Milanovac do Požege bio udaljen desetak minuta! U selu vlada apsolutni mir. Ne kukuriču pijetlovi i ne laju psi, jer nemaju potrebe.
U ovo groblju gdje mnogi spomenici nose moje prezime na latinici ja sam kao dijete dolazio samo zbog dva razloga – zbog šumskih jagoda i trešanja. Svakog proljeća groblje je prekriveno visibabama. Kasnije sam kao arheolog amater shvatio da su stara groblja pravo vrelo informacija iz daleke prošlosti. Nevjerojatno je koliko sam posjetio groblja i što sam sve otkrio.
Mala sela u svim dijelovima doline moraju se spašavati na sve načine od izumiranja, jer priroda i šikare ne gube vrijeme. Zato ova kapela u malom selu šalje mnoge, duboke i jasne poruke.