Majka i kćer biciklirale do Rima: „Spavale smo u hostelima, maslinicima, klupama pa čak i na dječjim igralištima“

Filamena i Marija PeroliPOŽEGA/RIM – Kad na tisuću kilometara dugo putovanje biciklom odluči krenuti netko mlad, kažu ljudi „mladost- ludost“,  no kad se na takvo putovanje odluči netko sa 63 godine, a k tome još i žena, obično se svi hvataju za glavu. Upravo na takve je reakcije nailazila Marija Peroli kada je u travnju rekla sinovim i suprugu da biciklom kreće put Toscane. A za sve je “kriva” 28-godišnja kćer Filamena.

– Nazvala me jednog dana iz Pule, gdje studira, da traži društvo za putovanje biciklom do Toscane. Rekla sam joj tada: Zašto tražiš, pa idem ja s tobom?!“. U tom trenutku nisam imala ni vlastiti bicikl i što je najzanimljivije nisam ga vozila od djetinjstva. Od nećaka sam posudila bicikl koji mi je bio premalen, ali sam krenula trenirati. Prva vožnja bila je po gradu pa do Industrijske zone pa do Kuzmice, Velike, Zvečeva i tako redom. U pet mjeseci sam već imala oko četiri tisuće kilometara „pod kotačima“, za rođendan sam dobila novi bicikl i bila spremna na putovanje po Italiji – prepričava Marija Peroli.

Sinovi su odobravali putovanje, ali suprug je bio zabrinut. Start je bio u Puli. Plan je bio doći do Toscane, polako, od grada do grada. Natovarile su stvari na bicikle i već prvog dana imale vatreno krštenje.

– Toliko je puhala bura da smo skoro odustale. No, inat je proradio u nama i rekle smo da nema odustajanja. Prvu smo večer prespavale u Motovunu. Iako je bio rujan, bilo je strašno vruće. Uslijedio je put preko Slovenije. Konstantan uspon. Bila je to jedna od najtežih dionica i činilo nam se da nema kraja – prepričava.

Dnevno su prelazile oko 100 kilometara, no na predjelima s uzbrdicama puno manje, 10-15 kilometara. Upale mišića nije bilo jer su se dobro pripremile, no vrućine su im otežavale put.

– Prvo noćenje pod vedrim nebom bilo je doslovno tako. Pred sam polazak je Filamena posudila šator od prijatelja Hrvoja Jurića. Nije ga uspjela ni sastaviti za probu. Kad smo se spremale spavati na jednoj livadi, shvatile smo da ne znamo sastaviti šator. Tako smo umjesto u šatoru prenoćile na njemu. Spavale smo svugdje, privatno, u hostelima, ali i u maslinicima, klupama pa čak i dječjim igralištima. Iako je to bilo vrijeme terorističkih napad po Europi, nije nas bilo strah. Toliko ljubaznih ljudi spremnih pomoći u svakom trenutku u životu nisam srela. Kome god smo se obratili za pomoć bez imalo oklijevanja su nam pomogli, bilo da su nam pokazivali put ili popravljali bicikle. Divna zemlja i divni ljudi – oduševljeno se prisjeća Marija.

I tako su se tijekom 20-dnevnog putovanja izmjenjivali krajolici, ljudi i gradovi s bogatom poviješću i arhitekturom, Trst, Udine, Sacile, Trevisio, Padova, Ferrara, Bologna, Firenza, San Gimignano pa sve do Rima iz kojeg nose najljepše dojmove. Nezaobilazna destinacija su bili i dugo željeni Pompei.

– Cijelog života puno putujem, obišla sam mnoge zemlje, ali ovo je putovanje zasigurno moja avantura života. Krajolike, ljude i gradove najbolje se upoznaje bicikliranjem. Od ovog putovanja svakodnevno sam na biciklu. Do travnja mi to na pamet nije padalo. Bila sam strastveni pušač. U jednom sam trenutku osjetila srčane aritmije. Ostavila sam cigarete i svaku kunu koju bi prije trošila na cigarete stavljala sam sa strane. Tako sam sakupila novac za svoje prvo putovanje biciklom – kaže nam Marija.

Već sada s kćeri Filamenom, koja završava studij marketinga u Puli, planira novu avanturu.

– Mota mi se po glavi Boka Kotorska. No, vidjet ćemo. Kamo kod nas put nanese. Želju, volju, ludost i kondiciju imamo. Sve ostalo dolazi samo po sebi – završava nam svoju priču Marija Peroli.

A do sljedeće avanture biciklima gotovo svakodnevno biciklira Požeštinom gdje ju već svi znaju, zovu na sok ili kavu jer zahvaljujući vožnji biciklom, kaže nam, upoznala je puno lijepih predjela i dobrih ljudi.

Peroli bicikliranje

/Foto: Iz privatne kolekcije/

 

 

0 Comment