Dragutin Lerman u svjetlu sasvim novih saznanja

PREDAVANJE MAJE ŽEBČEVIĆ MATIĆ U GRADSKOM MUZEJU POŽEGA

Dragutin Lerman (1863.-1918.), Požežanin koji je ponajprije poznat kao istraživač Afrike, najmlađi član Stanlyjeve Kongo ekspedicije za belgijskog kralja Leopolda II, koji je u Africi u četiri navrata proboravio 14 godina, itekako se trudio Požegu učiniti modernim industrijskim gradom. Upravo o tom razdoblju njegovog života, nakon povratka iz Afrike, svjedoče najnovija saznanja o čemu je Maja Žebčević Matić, viša kustosica i etnologinja održala predavanje pod naslovom „Lerman u svjetlu sasvim novih saznanja“.

Naime, ostao je  nepoznat njegov silan trud u Požegi koji je odnosi se na bankarstvo, industrijalizaciju, izgradnju Požege početkom stoljeća, a koji je tek djelomično opisala Zlata Kolarić Kišur u svojoj romansiranoj pripovijesti u predgovoru njegovim Kreševskim dnevnicima. Pronađeni su novi dokumenti, njegova pisma, koja otkrivaju kako se dogodilo da njegovi gospodarski poduhvati u Požegi nisu financijski uspijevali.

O tome Maja Žebčebić Matić govori: „U razumijevanju ovog vrlo zanimljivog dijela njegova života uvelike nam pomažu spektakularni novopronađeni izvori. Naime, poslije Etnografskog muzeja u Zagrebu, Arhiva HAZU-a, te požeškog muzeja gdje se čuva poznata građa o Lermanu, u jednoj obiteljskoj arhivi pronađeni su, dakle stotinu godina poslije njegove smrti, do sada nepoznati Lermanovi dnevnici i pisma, i to baš iz perioda njegovog dobrovoljnog izgnanstva iz Požege poslije bankrota, kada je preživljavajući uz najniže poslove po Europi nastojao zainteresirati ulagače  kako bi spasio požešku banku, tvornice i ugljenokop.“

Predavanje „Dragutin Lerman u svjetlu sasvim novih saznanja“, bavi se upravo, najmanje poznatim i do danas nerazjašnjenim periodom, za Požežane itekako važnog tzv. Lermanovog požeškog perioda. Naime, početkom stoljeća Lerman se zbog ljubavi vratio u Požegu nastojeći unatoč posljedicama teške malarijske groznice svu svoju energiju usmjerio na modernizaciju Požege, što je rezultiralo s ugljenokopom u Požeškoj gori, dvjema tvornicama, brojnim novogradnjama u gradu, te obnovom požeških vinograda poslije filoksere. Novija istraživanja bave se upravo rasvjetljavanjem tadašnjih nezrelih društvenih i političkih uzroka koja su doveli da Lermanovi već zaživljeni projekti propadnu.

Nakon novih saznanja, Maja Žebčević najavljuje kako je došlo vrijeme da Lermana reanimiramo u pozitivnom smislu, čovjeka koji je u Africi završio uspješnu karijeru, kao čovjeka koji je u Požegi doista radio intenzivno na stvaranju i rađanju novog grada,  iz malog provincijskog u suvremeni grad, od ulaganja, izgradnje novih kuća, obnove vinograda koji su bili uništeni filokserom, kreditiranja uz koje su brojni Požežani su ponovno podigli vinograde, izgradnje Majdana u Ratkovici gdje je radilo oko 500 radnika itd. te zaključuje:  „U toj cijeloj priči ogromnu ulogu igrale su nezrele političke prilike, dakle on nije ništa krivo učinio, osim što je bio preambiciozan za naše prilike.Upravo to što se događalo i tko mu je podmetnuo, to su vrlo egzaktni razlozi na koji način i što je sve taj čovjek morao pretrpjeti da bi pokrenuo tadašnje gospodarstvo, ali nije uspio u onom što je gradu tada trebalo.“

0 Comment