Tko nije probao vojnički grah, ne zna što je disciplina na tanjuru

Ako ste ikada imali čast prisustvovati svečanosti prisege ročnika u požeškoj vojarni, znate da je pravi spektakl zapravo — iza vojnog reda. Točnije, tamo gdje se pare dižu, a mirisi graha paraju zrak još prije nego zastave krenu na vjetru. Da, govorimo o čuvenom vojničkom grahu, kazanskom kralju domaće kuhinje kojemu se ne može odoljeti. Pa ni odmaknuti.

Tradicionalno, nakon svakog svečanog trenutka, rodbina, uzvanici i znatiželjnici masovno hodočaste prema trpezariji, kao da je riječ o kakvom kulinarskom hramu. Jer zapravo i jest – svetište kazanskog graha, začinjenog dobrim komadom suhog mesa, kolutima kobasice i pokojom mrkvom za dojam zdravlja.

(b2)Red, rad, disciplina – i taca(-b2)U vojničkoj trpezariji nema šale. Dobro, ima šale, ali tek kad uhvatite tacu i pribor bez gubitaka. U režimu samoposluge, kreće se po liniji – juhica, sezonska salatica, porcija graha koja se ne šali, a potom posebno servirana kobasica, kolač i sok iz tetrapaka (sa slamkom, naravno – da ne zaboravimo vojne protokole).Savjet: Ako ste uzeli sve (a bit će vam žao ako niste), pripremite se na balansiranje poput mađioničara s tanjurima u cirkusu. Naime, do stola je dug put, a vojni grah ne oprašta spoticanje.

(b2)Grah koji govori više od riječi(-b2)Naš reporter, koji je iz pouzdanih izvora poznat kao prekaljeni ljubitelj graha (i svega kazanskog), dao je svoj skromni sud:

„To nije grah, to je doživljaj. To je grah s karakterom. Grah koji šuti i kuha se dugo, pa kad ga probaš – kaže ti sve.“

Grah je gust, ali ne tvrdoglav. Slan, ali s mjerom. Bogat suhim mesom, s tek toliko slanine da znaš da si u Slavoniji, i onim kobasicama koje, kad ih narežeš, zapravo imaš osjećaj da si zaslužio orden za hrabrost.

(b2)Vojska jede dobro, ali i kulturno(-b2)Trpezarija je, kako i dolikuje vojsci, uredna, svijetla i funkcionalna. Iako bez velikih ukrasa, širi neku toplinu – možda zbog nasmijanog osoblja, uglavnom žena, koje s ponosom nose uniforme. A i one, ruku na srce, stoje baš kako treba – u milimetar, kao da su iz vojne modne revije.

(b2)Grah – motivacija i nagrada(-b2)Na kraju svega, zaključak je jasan – hrvatski vojnici ne gladuju, a njihov grah trebao bi biti dio svakog nacionalnog blaga. Neki dolaze u vojarnu zbog prisege, neki zbog protokola… ali svi, baš svi, ostaju zbog graha.

Jer, kako reče jedan ponosni djed nakon treće kobasice:„Sin mi ide u vojsku… a ja razmišljam da idem s njim.“