Čuvari požeškog mira: Grobari kojima ni smrznuta zemlja ni kiša ne kvare vedar duh

Dok većina građana na groblja dolazi u tišini i s tugom, za Matu Antunovića, TomislavaČelikovića, Ivu Martinovića, Tomislava Kovačevića i Tihu Štekovića, to je radno mjesto na kojem se svakodnevno bore s teškim fizičkim naporima i hirovima prirode. Ovi djelatnici požeškog Komunalca, uz još dvojicu kolega, brinu o održavanju ukupno dvanaest groblja, osam u prigradskim naseljima te četiri glavna gradska počivališta: sv. Iliji, sv. Elizabeti, Kristu Kralju i Jagodnjaku.

Iako je opseg njihovih poslova održavanja širok, njihova najosjetljivija i najteža zadaća su upravo ukopi koje obavljaju na četiri gradska groblja. Oni za sebe ponosno kažu ono što jesu, grobari. Njihov posao ne poznaje vremensku prognozu. Kada se kopa raka u smrznutoj slavonskoj zemlji ili po pljusku koji natapa požešku dolinu, fizička snaga i izdržljivost stavljeni su na najveću kušnju.

„Kod zidanih grobnica posao je nešto jednostavniji, no kopanje običnih grobova po ekstremnim uvjetima zahtijeva poseban mentalni sklop“, ističu ovi radnici. Upravo su oni ti koji u trenucima oproštaja nose sanduke kroz često skučene prostore, pažljivo ih polažu u raku, te nakon zatrpavanja dostojanstveno polažu cvijeće i vijence.

No, unatoč težini posla i okruženju prožetom tugom, u ovoj ekipi zajedništvo je neraskidivo. Upravo ih taj duh drži na okupu, a nerijetko se, dok obavljaju najteži dio posla, sjete stiha legendarne pjesme: „Kad ti grobar zadnju grudu zemlje hiti, više nebuš mogel piti alkohol...“

Taj crnohumorni stih za njih nije ismijavanje, već način na koji se nose s prolaznošću koju svakodnevno gledaju u oči. Dok Požega žuri svojim poslom, Mato, Tomislav, Ivo i ostatak ekipe ostaju tihi i dostojanstveni kroničari naših odlazaka.