POSLJEDNJI ISPRAĆAJ DOBROG DUHA VETOVA: Rijeka ljudi i suze neba za Dragu Ivana Pavića

Na mjesnom groblju u Vetovu na počinak ispraćen je Drago Ivan Pavić, čovjek kojeg su generacije poznavale kao ❞Dobrog duha Vetova❞. Da je Drago bio mnogo više od mještanina, potvrdila je nepregledna kolona više od tisuću prijatelja, suradnika i poznanika koji su stigli iz cijelog požeškog kraja, ali i mnogih dijelova Hrvatske, kako bi mu uputili posljednji pozdrav.

Od Drage se biranim riječima oprostio prečasni Ivica Žuljević, župnik župe Vetovo, uz asistenciju Milana Klobučara i Josipa Pendžića. ❞Život u poštenju, pravednosti i služenju drugima, uz humor kao način življenja, bio je Dragin put,❞ istaknuo je župnik Žuljević. Podsjetio je kako je Drago prije deset godina ostao bez supruge Mirjane, koja mu je neizmjerno nedostajala, no on je snagom duha nastavio s ljubavlju brinuti o njihovo četvero djece, držeći vrata svog doma i svog srca uvijek otvorenima za sve.

Drago i je cijeli život radio na poslovima komunikacija i simboličnom ❞spajanju veza❞ među ljudima, no to za njega nije bio samo posao, već poziv. Njegova profesionalnost i vedar duh u komunikacijskom sektoru ostavili su dubok trag među kolegama koji su ga cijenili kao pouzdanog stručnjaka i još boljeg prijatelja.

No, nakon modernih tehnologija i posla, Drago je mir i istinsku strast pronalazio u tradiciji, u svom vinogradu. Kao pravi sin vetovačkog kraja, s posebnom je ljubavlju i trudom podigao vinograd koji je bio njegov ponos. Ta plemenita loza danas ostaje kao simbol obiteljskog zajedništva, njegova djeca s ponosom nastavljaju tu tradiciju, čuvajući očev trud i ljubav prema zemlji onako kako ih je on učio, s osmijehom i otvorenim srcem za svakog gosta.

Najveća bol ostaje u srcima onih koje je najviše volio. U dubokoj tuzi ostaju njegova djeca, unučad te ostala brojna tugujuća rodbina, koji su dostojanstveno, unatoč velikoj boli, primali izraze sućuti tisuće ljudi.

Drago je bio utjelovljenje zavičajnog duha. Njegova najveća radost bila je tamburaška glazba koja mu je veselila dušu iznad svega. Upravo uz zvuke tambura članova Kutjevačkog tamburaškog orkestra, Drago je ispraćen na vječni počinak.

Dok su se s groblja razlijegali posljednji tonovi tambure, pale su prve kapi kiše. Mještani su tiho komentirali ono što su svi osjećali, i nebo je zaplakalo za svojim ❞Dobrim duhom❞. Vetovo je izgubilo velikog čovjeka, ali sjećanje na njega živjet će kroz svaku novu berbu i svaku pjesmu koja odjekne njegovim krajem.