Biskup Škvorčević predvodio slavlje Svih Svetih na požeškom groblju Sv. Ilije

Na svetkovinu Svih Svetih, 1. studenog 2023. požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je na požeškom groblju Sv. Ilije euharistijsko slavlje, molitvu odrješenja i blagoslov grobova. Koncelebrirali su svećenici djelatni u središnjim biskupijskim ustanovama i u župama grada Požegi, na čelu s prepoštom požeškoga Stolnog kaptola Ivicom Žuljevićem i dekanom Požeškog dekanata Brankom Šipurom. Pozdravljajući sudionike slavlja, biskup je rekao da nas svetkovina Svih Svetih podsjeća kako ne pripadamo zemlji, nego onom zajedništvu koje je u našem krštenju započeo ostvarivati Isus Krist Pobjednik nad smrću snagom svoga Duha i koje ima svoju puninu u nebeskom kraljevstvu. Kazao je da zagledani u one koji su u Isusu proslavljeni, želimo obnoviti u srcu sliku tko smo mi u njem po naumu Božjem, i tko su naši preminuli, koji su nam ovih dana pred očima. Pozvao ih je da pristupe svetom slavlju čistim srcem, kako bi njihov pogled na sve svete i na naše preminule bio bistar u vjeri koju ispovijedaju.

U homiliji biskup je ustvrdio da nam svaka godina za svetkovinu Svih Svetih, kad se svraćamo na naša groblja, donosi neku novu osobnu i zajedničku životnu situaciju. Kad se zaustavimo pred onim što se danas događa u svijetu, prepoznajem kako su obzori našeg postojanja vrlo tmurni. Ratu u Ukrajini ne nazire se kraj, a buknuo je novi u Izraelu i Palestini. Zastrašujuće je zlo za koje se čovjek može opredijeliti i nanositi drugim ljudima, ustvrdio je biskup. Pred činjenicom teškog nasilja, prezira čovjeka i razaranja, gdje ljudski život ništa ne vrijedi, prestrašeno se pitamo: tko smo zapravo, tko je čovjek koji tako nešto može smišljati i što ga pokreće i uvjerava da će krvavim nasiljem postići neku svrhu, ostvariti smisao. Premda je razumski razvidno da je čovjekovo dostojanstvo, smisao i budućnost u djelovanju i zalaganju za dobro i mir, ni nakon tisućljeća povijesnog iskustva on nije odustao od rata, nasilja i ubijanja, ustvrdio je biskup. Razlog tome je čovjekova ranjenost negativnošću i zlom, čija je posljedica, kako tvrdi sv. Pavao, da on vidi dobro i njegovu smislenost ali čini zlo, koje ne bi htio te se svrstava na gubitničku stranu. Svjetska panorama koju su ljudi stvorili tmurna je i žalosna, poprilično bezizgledna.

Međutim, naviještena Božja riječ današnje svetkovine uvjerava nas da ne stvara samo čovjek svjetske obzore i određuje životnu panoramu, nego je u našu ljudsku povijest na svoj božanski – pokatkad čovjeku nerazumljiv – način uključen sâm Bog, ustvrdio je biskup. Kazao je da nam je pisac Knjige otkrivenja u prvom čitanju orisao osnovne crte te božanske panorame, koju je Bog na najsnažniji način otvorio u Isusu Kristu. U naviještenom evanđelju on je blaženstvima obznanio kako se trebamo ponašati s obzirom na spomenuti Božji naum. Ono što nam prvo upada u oči jest suprotnost blaženstava ljudskim pokušajima na političkom, vojnom, gospodarskom i drugim područjima, spomenuo je biskup. U prvi mah može izgledati kao da su osam Isusovih blaženstava prikaz naših ljudskih slabosti ili nemoći. Međutim, upravo u tome i jest najveći izazov, naglasio je biskup, navodeći riječi sv. Pavla Apostola da Bog svoju jakost objavljuje u onome što je ljudski slabo, a da je ono što mi ljudi smatramo jakim u konačnici slabo pred Bogom. Stoga valja nastojati Boga razumjeti u njegovoj logici, opredijeliti se za nju da i mi poput mnoštva tolikih svetaca koje danas slavimo, živeći po predlošku Isusovih osam blaženstava, postanemo dionici uspješnog Božjeg pothvata, ustvrdio je biskup. Napomenuo je kako sveti Ivan prikazuje mnoštvo koje se ne da izbrojiti, podsjetivši sudionike slavlja da mi zbrajamo životnu stvarnost na svoj ljudski način, a da su božanske brojke u Isusu Kristu pokazatelji Božje uspješnosti. Poručio je vjernicima da na ovom slavlju ne želi zajedno s njima ostati na promatranju našeg života s ovozemaljske, tmurne i gubitničke strane, nego s Božje svijetle i pobjedničke strane, pa povjerovati Bogu kad nas uvjerava da naš život i ovaj svijet nije prepustio onima koji na nama vježbaju svoju moć, a zapravo očituju nemoć, nego nas je u Sinu svome Isusu Kristu otkupio iz ovoga svijeta i učinio baštinicima njegova kraljevstva na nebesima.

Biskup je potom nastavio s razmišljanjem o svetkovini Svih Svetih te je kazao: »Svi sveti dan su spomena, memorija prošlosti. Ljubljena lica koja su dosegla konačnu obalu života pojavljuju se pred našim očima i bude u nama posebne čežnje. Memorija je to i budućnosti, onoga što će biti sa svima nama kad se budemo našli „licem u lice” s Bogom kojeg danas slavimo u njegovim svetima. Prošlost ima svoje lice. To su one drage osobe kojih se danas spominjemo s nostalgijom, možda s pokojom suzom zbog ljubavi koju smo im mogli pružiti a nismo to učinili. Budućnost je bez lica, ali je otkrivamo u onom što je dokraja neuhvatljivo u trenutcima preobilja svjetla, koje nam kao u kakvom nagovještaju dopušta iskusiti divotu što je Otac za nas pripravlja. Miješaju se u nama tuga i radost, ali živa stvoriteljska memorija božanskog Milosrđa daje da prevlada radost. Jer u definitivnom svijetu konačno ću znati tko sam u punini istine o meni samome, i bit će to radost velika. Tada ću konačno znati tko su oni koje sam volio a otišli su prije mene u Očev dom, i bit će to radost velika. Tada ću konačno znati tko si ti, skriveni Bože u otajstvu a koji si otkrio svoje lice u Isusu: neću te više tražiti u Pismu ili u nemirima svakidašnjice ili u mojoj nutrini, vidjet ću te i bit će to radost preobilna. Šutnja, možda, šutnja ekstaze, tko zna! ...U svakom slučaju: konačno zajedno! Svi sveti – dan je memorije, dan nade, nastanjene Prisutnosti: dan života. I neka se iz dubine uzdigne aleluja! I daruje nam stanku mira na putu ovom našom nemirnom zemljom, koju ratom razaramo a čovjeka preziremo.« Još je biskup kazao da bi danas na ovoj požeškoj molitvenoj postaji pod križem podignutim u spomen hrvatskih branitelja, služeći se riječima sv. Augustina želio oživjeti i produbiti osjećaje vjere, kako bi nas oni snažnije ponijeli putem svetosti: »Zvao si me i tvoj glas slomio je moju gluhoću. Prosvijetlio si me, i pobijedio moju sljepoću. Prosuo si svoj miomiris, osjetio sam ga i uzdišem za tobom. Okusio sam te, pa žeđam i gladujem za tobom. Dotaknuo si me i gorim od žara za tvojim mirom. Kad budem sjedinjen s tobom i sa svom postojećom stvarnošću, nestat će bol i tjeskoba. Moj život ispunjen tobom bit će istinski život.«

Homiliju je biskup zaključio „Molitvom blaženstava”: »Gospodine, zahvaljujem ti jer me ne ostavljaš sama, nego mi daješ vidjeti neizmjerno mnoštvo onih koje si pozvao k sebi. Toliko ih je, Gospodine, da ih nije moguće izbrojiti: mnogo ih je više od onih što ih je anđeo označio tvojim pečatom. U tvom kraljevstvu ima mjesta i za onog tko nema nikakva pečata. I ja sam gladan pravednosti: daj da je tražim u tebi a ne u mojim nasilnim djelima. I ja čeznem za mirom: daj da ga znam darivati umjesto zahtijevati. I ja živim siromaštvo: daj da ono bude stanje moje slobode a ne razlog tjeskobe. I ja plačem: daj da ne padnem u očaj. Uvjeren sam da sam blag: ali možda sam samo kukavica. Uvjeren sam da podnosim progon: a možda dopuštam kompromise. Uvjeren sam da sam milosrdan: a možda sam samo površan i ravnodušan. Daj mi, Gospodine, oči vjere da te „vidim“ i srce čisto da te „ljubim“. Neka tako bude. Amen«, završio je biskup homiliju.

Nakon svete pričesti, u predvečerje Dušnog dana biskup je uputio Bogu molitvu za sve preminule koji počivaju na požeškom groblju sv. Ilije, kao i na drugim grobljima diljem domovine i svijeta. Pozvao je nazočne vjernike da na Spomendan svih vjernih mrtvih sudjeluju na misnim slavljima u svojim župama, podsjetivši ih da će se za sve preminule žitelje grada Požege u Katedrali slaviti večernje misno slavlje. Biskup je na kraju poželio nazočnima da se svi njihovi preminuli večeras, napose sutra na Dušni dan, osjećaju lijepo u njihovim molitvenim srcima, i neka tako njihova međusobna blizina bude snažna u onoj povezanosti s Bogom, koju su nekoć živjeli na zemlji, a sada je, vjerujemo, ostvaruju u punini u vječnosti.