Uskrsnuće crkve sv. Marije u Voćinu!

… Papa Sveti Ivan Pavao II Wojtyla blagoslovio je kamen temeljac za izgradnju crkve Sv. Marije u Voćinu 1998.g. Novo zdanje crkve na starim temeljima dovršeno je 2011.g. Ne radi se o novoj vijesti, ali nikada nije kasno obnoviti sjećanje i pogledati slike završetka obnove koje nikada nisu objavljenje… A, slike govore, nadahnjuju više od riječi. Kako je ranije izgledala crkva Sv. Marije vidimo na slici iz 1981.g, a kako je izgledala u svibnju, 2008.g, prilikom dovršetka obnove vidimo na serijalu slika. Kako sada izgleda ova posebna crkva izvana i iznutra znaju hodočasnici koji neumorno dolaze. I, dolaze. Sa svih strana.

Poznato je da je Voćin nastao u 12. st., ali nije poznato kako se tada nazivao. Ne zna se točno ni tko je sagradio ovu posebno lijepu i rijetku crkvu. Ne zna se tko je naručio i platio izgradnju ove velike crkve u ovako malom i skrivenom mjestu. A, ne zna se ni zašto je postala svetište. Razlozi sigurno postoje i to veliki! Nešto se posebno moralo dogoditi! Ali, nema više svećenika velikana dr. Josipa Buturca da prelista prastare crkvene knjige i pronađe izvorne dokumente u arhivima. A, bilo bi dobro… Jer, vjera počinje na istini i znanju. Kada je nešto bistro tada bolje zrači.

Crkva je srušena u noći 13. prosinca, l991.g, miniranjem skladišta eksploziva u crkvi, a taj nevjernički posao obavili su mineri JNA. Nitko ne zna kako su imali srca i snage, ali je poznato da su panično bježali u strahu za život, jer su bili poraženi… Samo se jedan čovjek usudio usprotiviti rušenju crkve i zamalo je stradao u crkvi. I, moglo bi se o ljudskoj, vjerskoj i duhovnoj tragediji u Voćinu pisati mnogo i nikada ne bismo stigli do kraja, jer nema kraja.

Nekoliko puta sam prolazio kroz Voćin i svraćao do crkve, jer me privlačila neka sila. Nijemo sam gledao gromade kamenja i sve drugo razbacano po travi oko crkve. Mogao sam podići foto-aparat i snimiti sve, ali nisam imao snage… Gledao sam radnike koji su pognuto i šutljivo hodali između kamenih blokova, te je do moga mozga stigla misao: ‘Neće oni to moći izgraditi.’ Nema teorije… Crkva je bila tako građevinski zahtjevna i velika da bi to bilo pravo čudo! A, kako su ranije to ljudi mogli sagraditi? I, koliko god puta sam dolazio i gledao kako zidovi rastu uvijek se javljala ta ista misao, a uzrok te misli nisam znao. Jer, stvarno se događalo čudo! Nije to lako shvatiti tek tako.

Kada sam stigao 15. svibnja, 2008.g, u Voćin vidim da je crkva izvana skoro gotova… Hodam u tišini okolo crkve, nitko me ništa ne pita, gledam i snimam, a one misli opet dolaze… Zašto? To je nemoguće objasniti… Vjerojatno sam bio toliko impresioniran da je zdravi razum u mozgu bio blokiran. Poanta je u tome što ja to priznajem. Iskreno i pošteno. Osjećao sam krivnju, a nisam bio kriv! I, stalno sam osjećao nekakav pritisak i dug!  Zašto? Vjerojatno sam osjećao da je to i moja crkva. I da i ja trebam nešto svoje dati.

Ne moram ja sve shvatiti i znati. Ali, ako sam savjestan, a to sam morao dokazati,  zašto ne bih i ja dao svoj  doprinos na kreativan način ovom velikom događaju – uskrsnuću crkve Sv. Marije u Voćinu.

0 Comment