Zašto sam dala ostavku?

Međunarodni je dan žena. Dan je to kada se društvo pojačano bavi sveprisutnom temom (ne)ravnopravnosti žena i iznosi alarmantne podatke o broju zlostavljanih pa čak i ubijenih žena u RH. Žene u politici još uvijek nisu ravnopravno zastupljene, no poznato je da mi koje smo nerijetko upravo one “bez dlake na jeziku” i imamo onu političku hrabrost na kojoj bi nam pozavidjele mnoge kolege suprotnog spola.

Ženama u politici  teže je izboriti ravnopravnu poziciju…

Ovisi, ponajprije o osobama koje su preko puta vas, bile one stranačke ili iz „suprotnog tabora“, ali stvarno ovisi i o njihovom, liku i djelu, karakteru i pristupu, koliko ravnopravno ulaze „u ring“. Recimo, ima kolega,  koji  nisu nikad sputavali niti ograničavali u djelovanju, koji  stalno tjeraju na razmišljanje, promišljanje, proaktivnost, čvrsti su u svojim stavovima, koji vas „tjeraju“ da se još  žešće borite svojim argumentima, još više radite i ostvarujete maksimum. To je ono što cijenim. Kad netko ulazi u raspravu bez argumenata i podcjenjivački, a takvih je nažalost, koji su nedavno zalutali u politiku,  puno više… onda je to teško jer  ne ostavljaju prostor za djelovanje i kvalitetnu argumentaciju. „Spuste“, po svom mišljenju „dobru kajlu“ iako ne razmišljaju da  možda već imate sljedeći korak u glavi i da ćete svoje što ste htjeli naumiti,  a ostvariti, samo možda malo poslije. Da smo „ravnopravne s njima“, većina čim to kažu… znači da nismo, samo im to lijepo zvuči ili misle da je to ok, ali u postupcima se vrlo brzo demantiraju. I to je ono najtužnije.

Osjećam ponekad “demonstarciju sile“ …

Ne mogu podvući crtu i reći jel to zato što sam žena ili zato što sam žena u  oporbi. U toj kombinaciji svakako da smo možda više na udaru. Ali opet, gledam to iz nekog drugog kuta: kućni odgoj, kultura ophođenja. I što su strjelice prema nama otrovnije, činjenica je da smo na pravom putu i da smo pogodile „u sridu“. To još veći motiv.

Ali činjenica je da vlast ljude mijenja i da vole „pokazivati mišiće“, kao u prošlom mandatu, a bome ni u ovom nismo dugo čekali. Uglađenost je vrlo brzo nestala, ne volim lažne izljeve poštovanja li glumatanja. No smatram da bi  jednu razinu komunikacije i ljudskosti uvijek treba zadržati. A tu nažalost, mnogi padaju.

Lavina reakcija kao okidač…

Bila je to samo potvrda za konačnu odluku o ostavci. Promišljanje i razmišljanje, pristup  oko  nepravilnosti kod izgradnje i dogradnje dvorane Ceasrićeve škole, pojedinih stranačkih kolega unutar Gradskog odbora  bio je okidač. Boriti se za poštivanje zakona i procedura  i da za sve vrijede jednaka pravila trebala bi biti  vodilja svih nas koji smo u politici i borimo se za dobrobit  građana. Nema makijavelizma. Nema onog cilj opravdava sredstvo.

Željezo se kuje dok je vruće…

Nepodržavanje polugodišnjeg izvješća  dodatna je sramota za HDZ. Ako su županijski vijećnici  htjeli dokazati lojalnost stranci onda su trebali je pokazati na skupštini u 12. mjesecu kad se toleriralo nasilje. Tad se branio kum, prijatelj, pater familias, naprosto zlostavljač.  Sada iznenada, nema više podrške, ovo je cirkus,  vjerodostojniji bi bili da sad nisu došli na sjednicu ili da su izašli iz vijećnice kad se glasovalo županovom izvješću, a ne bili suzdržani. Još žalosnije da su se i SDP-ovi vijećnici s njima solidarizirali.

Odnosi s medijima…

Svaki mediji ima pravo na svoju medijsku slobodu dok god se drži nekih novinarskih etičkih ljudskih kodeksa. Samo treba nekada podvući realno crtu kada je  to novinarstvo, a kada je to nadrinovinarstvo. Još žalosnije je to kada to osoba ne zna  odrediti, a bavi se tim poslom.

I poruka kolegama u stranci, ali i oporbenim kolegama koji danas vode naš grad…

Kolegama u stranci, nekako bi jednom dijelu njih, zalutalih u politiku i socijaldemokraciju, poklonila ispisnice.  Očekivala sam da su hrabriji, da svoje mišljenje uvijek, ali baš uvijek kažu tamo gdje ga trebaju i reći, time preuzeti i odgovornost, a nikako da se skrivaju po ćoškovima birtija i komentiraju.  To je neprihvatljivo.

A ljudima koji vode naš grad… da se uozbilje… jer ovo je strašno… i druge riječi nemam.

Tamara Puač

Izvor: pozega.sdp.hr