Vratio sam se u svoj rodni kraj jer se ovdje može lijepo živjeti!

POŽEGA – Teško se susreću oni odlučni ljudi koji su u ključnim trenucima, kada je bilo najpotrebnije čuli “zov domovine” i došli, odazvali se i pomogli kada je najteže. Kroz razgovor sa našim sugovornikom zaključili smo da niti u jednom trenutku nije imao dvojbu kada je napuštao svoje sigurno radno mjesto u Austriji te se sa svojim još jednim prijateljem zaputio u neizvjesnost, jer je baš tada bilo potrebno odazvati se i staviti na raspolaganje svojoj Hrvatskoj u danima kada su se započeli udarati prvi temelji osamostaljenja i neovisnosti.

Riječ je o 54-godišnjem Željku Ivanoviću iz Požege koji se, dok smo s njim razgovarali, prisjetio tadašnjih dana, mladenačke odlučnosti i želje da dadne vlastiti doprinos u stvaranju samostalne Hrvatske države što je bio neostvareni san za mnoge starije generacije koje to nisu dočekale. Uz “davanje sebe” Željko je iz Austrije, što sada može slobodno reći, sa sobom ponio u Hrvatsku veći broj naoružanja za što je izdvojio znatan dio vlastitih financijskih sredstava sa svojim prijateljima jer bi mu dolazak, kako nam kaže bio uzaludan. Uz srce koje je kucalo za Hrvatsku, želju i hrabrost da što prije bude samostalna svakako je trebalo oružje kako bi se do svega toga došlo jer je bila prijetnja sa svih strana na koju je jedino bilo moguće odgovoriti s oružjem u ruci.

-Otišao sam u Beč 1985. godine i odmah pokrenuo privatan posao sa svojom obitelji koji mi je jako lijepo krenuo. Snalažljiv sam po prirodi tako da sam ubrzo osigurao i određenu egzistenciju za sebe i obitelj. Sve je lijepo išlo dok nisu počela previranja u mojoj domovini. Sve sam to gledao preko televizije i kap je prelila čašu, donio sam odluku da odem u Hrvatsku i stanem u njenu obranu. Nije bilo lako donijeti tu odluku što mi moja obitelj nije odobravala a poznavajući me kakav sam znali su da im ne vrijedi da me odgovaraju od toga. Nas nekoliko Hrvata istomišljenika o tome smo razgovarali, o svemu se konzultirali kupili oružja i municije te smo krenuli put Hrvatske – duboko zamišljen prepričavao nam je zgode i nezgode iz tog vremena Željko Ivanović.

Dolaskom u Hrvatsku Željko je predao naoružanje koje je sa sobom donio i priključio se, tada, postrojbama ZNG-a. Odradio je svoju časnu dužnost i ponovno se vratio u Austriju ali ne za dugo. Prije dvije godine srce je ponovno vuklo rodnom kraju i opet je pala neočekivana odluka. Vraćam se u Hrvatsku! Opet ostavlja sigurno radno mjesto i dolaskom u svoju Požegu osniva privatnu građevinsku tvrtku i započinje živjeti životom kao pravi Slavonac kojemu je u nasljeđu od njegovih predaka ostavljeno da treba živjeti i raditi u svojoj zemlji.

Mogu se izreći samo pohvalne riječi za Željka koji se sa svojom ekipom “uhvatio u koštac” sa prilikama ili bolje reći neprilikama današnjeg vremena i rada u privatnom biznisu koji ima svoju neizvjesnost ali se kod njega javlja ono unutarnje zadovoljstvo jer je svoj na svome. Da je više takvih koji na taj način razmišljaju, da se vraćaju i otvaraju obrte i tvrtke, ne bi nam prijetila bijela kuga jer Željko Ivanović duboko vjeruje da se u Hrvatskoj može bolje živjeti nego u “tuđini”. Mnogi odlaze trbuhom za kruhom ali mijenjaju i svoje navike gdje im neki drugi kroje, život i nameću kako se i na koji način ponašati i do koje kulture držati što je opasnost da čovjek zaboravi ono što su ga njegovi roditelji učili.

0 Comment

Send a Comment