Vratila se u 41. godini u školske klupe: "Djeci sam prijatelj, pedagog, sestra...."

Svjesni smo kako su djeca s posebnim potrebama u školama prilično izolirana od svojih vršnjaka. Provjerili smo kako se nose s teškim situacijama i tko im pritom pruža najveću podršku i pomoć.

Žana Đebrić (46) živi u okolici Požege. Završila je višu Ekonomsku školu i u struci je radila dugi niz godina dok kap nije prelila čašu. Zasitila se tog posla te se pronašla u radu s djecom s posebnim potrebama, a njime se bavi već pet godina - otkako se našla u sustavu pomoćnika u nastavi.

- Jednostavno nisam mogla nastaviti raditi u struci, za mene to više nije bilo to. Volim rad s djecom i odlučila sam se okušati u tome. Ja sada u isto vrijeme moram biti prijatelj, roditelj, pedagog, učitelj, sestra… zapravo, deset osoba u jednoj. Jednostavno moraš biti osoba koja je djetetu sve u ovome poslu. Svaka situacija zahtijeva drugačiji pristup, nekad je potrebno biti neka od tih osoba. Moj posao se ne odnosi samo na onih 40 minuta školskog sata, ja sam tu i tijekom odmora kada s tom djecom dijelim tajne, rješavam probleme i još puno toga. - za SBplus kazala je asistentica dodajući kako joj je super vratiti se nakon toliko godina u školsku klupu.

Iako mora biti više osoba u jednoj nije joj se bilo teško snaći u tome poslu koji je, kako sama kaže, premalo plaćen.

- Meni je ovaj posao super. Smatram kako ga je lakše raditi osobama koje imaju svoju djecu jer onda one imaju drugačiji pristup prema djeci s posebnim potrebama - imaju puno više razumijevanja i empatije te znaju što rade. To je posao koji se ne radi zbog plaće jer je premalo plaćen, a opet je ono zbog čega, kada se probudiš, pomisliš kako jedva čekaš da dođeš u školu te ti bude žao otići kući onda kada je taj dan završio. - pojašnjava.

Svjesni smo kako su djeca s posebnim potrebama često izolirana od svojih vršnjaka. Doznali smo kako se nose s time i tko im u tomu pomaže.

- Djeca s posebnim potrebama su doista izostavljena u većini slučajeva i to se vidi. Djeca s kojom sam do sada radila to su mi najbolje pokazala. Uz tu izostavljenost, osjećaju se drugačije od svih. Kada se dogodi da su od razreda ili ostale okoline izolirani, ja moram popuniti tu rupu, tada se oni meni obraćaju. Ja sam kao zamjena za tu izostavljenost. Trudim se povezati djecu s posebnim potrebama s ostatkom razreda. Iako imam 46 godina, nekada se moram tako glupirati s razredom kako bi se oni drugačije, preko mene, povezali s tim djetetom. - pojašnjava.

Na pitanje kako, u suštini, istinski pomaže djeci s posebnim potrebama, odgovorila je vrlo kratko, ali jasno.

- Budeš tu. Mislim da je to najkraći odgovor koji govori puno toga. Bitno je da si tu za to dijete i da je ustvari to dijete tvoj ’mali šef’. Ti znaš njegove mogućnosti, a u hodu sve prilagođavaš tome. - zaključila je asistentica.

Izvor: sbplus.hr/Petra Supan