Vlastito iskustvo kao inspiracija

Obično se u vodama koje se bave pitanjima uma često fokusira na ono negativno, na ove ili one obrasce ili navike koje treba promijeniti ili iskorijeniti. Onda obično u tu priču negdje uleti i djetinjstvo, pa se kopa, kopa i kopa, pri čemu se zaboravlja da se ne može toliko kopati, a da iza toga ne ostane – rupa.

Zato se u ovom tekstu želim osvrnuti na ono što nekako rjeđe vidim u tim područjima, a to su one pozitivne stvari koje vučemo upravo iz naših djetinjih iskustva.Čini mi se da ona imaju mnogo veću važnost nego što im se pridaje u mnogim tekstovima osobnog razvoja, a osim toga, ona predstavljaju neiskorišten potencijal na koji se rijetko osvrćemo. Kako to mislim? Ta ipak je djetinjstvo nepresušni izvor radosti, inspiracije, magije i čarolije!

Recimo, možda se sjećate kako vam se, kao djetetu, cijeli svijet čini kao jedno ogromno, veliko, i nerazumljivo mjesto. Kad smo mali kao da spram svijeta u koji smo rođeni imamo osjećaj strahopoštovanja. Svijet u koji smo rođeni, naime, unaprijed nam je dat. U njega se rađamo kao bića koja od njega uče o tome kako stvari funkcioniraju, i radi toga nam se čini da je veći od nas. Radi toga ga doživljavamo kao nešto što je već oduvijek bilo tu.

Recimo, neboderi koji nam kasnije u životu izgledaju mali čine nam se vječni i ogromni. Roditelji i učitelji čine nam se sveznajućima. Okolina u kojoj odrastamo također je nešto što se formiralo prije našeg rođenja i stoga nam djeluje nedodirljivo. Ali ima tu i drugih stvari koje su već “oduvijek bile tu”. Recimo, kod mene su to kišne šume kroz koje sam trčala kao mala ili planinarski putevi kojima su me roditelji vukli kao klinku. Druge stvari koje su “već oduvijek bile tu” ja, kao i svi mi, dijelim sa svojom generacijom. U svijetu moje generacije tako su, recimo, „već oduvijek bili tu“ Vindijini sokići koje smo cuclali na školskim izletima, Smogovci, trošni socijalistički šalteri, kazetofoni sa kojih smo „skidali“ riječi pjesama, pa čak i prva računala. Sve to nije bilo nimalo novo, nego mora da je postojalo i prije nas, kad smo se, eto,ipak u sve to rodili! Na sličan način, pretpostavljam da je generacija koja je rođena, recimo, devedesetih, rođena u svijet u kojem „već oduvijek“ postoji Internet ili YouTube.

Što time želim reći? Želim reći da je naš doživljaj stvarnosti u koju smo rođeni, bilo da je riječ o odnosima ili tehnologiji, doživljaj je nečega što je zadano unaprijed i nama nepoznato, a s obzirom na to da u toj dobi još ne možemo još ni pojmiti kako funkcioniraju, pomalo misteriozno. Taj je osjećaj misterioznosti ujedno i kreativan. Iz njega tada, kao djeca, vučemo osjećaj fascinacije svijetom, osjećaj radi kojeg smo u stanju diviti se svemu što su odrasli već prerasli, te u svemu vidjeti čaroliju.

S druge strane, upravo radi toga što ta konstelacija u koju smo rođeni djeluje kao nešto unaprijed dano i toliko fiksno – upravo radi toga često ju doživljavamo i nepromjenjivom i nepogrešivom. Naši nam se roditelji čine kao gotovo mitska bića koja su u stanju napraviti stvari o kojima mi možemo samo sanjati, zapravo više jedno mitsko biće, jer gotovo da ih i ne možemo pojmiti kao bića koja su nekad postojala zasebno. Ta to biće mora da je već oduvijek tu! Zajednica u koju smo se rodili i ideje o tome kako treba živjeti kao da su također već oduvijek bile upisane u zidove kuća rodnog nam grada. I kad smo mali, sve nam to treba, treba nam osjećaj da su roditelji mitska bića i da su pravila već oduvijek upisana u zidove starih kuća- jer to nam daje osjećaj sigurnosti, sigurnosti da je ovaj svijet takak kakav jest i da će, naoko, takav zauvijek i biti.

Onda kasnije tijekom odrastanja počinjemo uviđati da sve to skupa uopće nije baš toliko misteriozno : da je zajednica puna raznih rupa u sistemu, a da su naši roditelji, osim što su itekako zasebna bića, još i ljudi (čudnog li čuda!) koji su itekako imali vlastite živote (pa čak i zasebne, blasfemije li!) prije nego što smo se mi pojavili, a osim toga da itekako imaju i vlastite, ljudske, probleme. Ili, ustanovimo recimo, da je način na koji nam je rečeno da trebamo živjeti  daleko od nečega što već oduvijek postoji, ili bi, možda trebalo i dalje postojati.

S jedne strane, ta spoznaja u kojoj tijekom odrastanja gubimo tu “zadanost” svijeta oko nas djeluje oslobađajuće. To znači da stvari nisu fiksne i da ih mi osobno možemo promijeniti, znači da sami za sebe možemo odrediti (ili se bar truditi odrediti) kako bismo trebali živjeti i da smo, na kraju krajeva, sami svoje gazde.

S druge strane, s rušenjem te ideje o svijetu kao o nečemu unaprijed danom, velikom i misterioznom, rušimo i dio one fascinacije koju osjećamo kao djeca.  Nakon pobližeg upoznavanja sa strukturama svijeta tijekom odrastanja čarolije kao da negdje nestaje jer, napokon – sad shvaćamo kako stvari funkcioniraju i zašto su takve kakve jesu.

No čini mi se kako možda nije korisno do kraja izgubiti tu fascinaciju. Čini mi se da ona može predstavljati svojevrsni rezervoar inspiracije, i da nam kao takav itekako koristi dalje tijekom života.Znate ono kako vas neki zvuk, miris ili slika mogu odjednom torpedirati u lijepa sjećanja? Na sličan način može vrlo lako funkcionirati i ta fascinacija.

No pritom ne mislim na to da treba bježati u dječje fantazije.

Ne, ideja je da pokušamo napipati taj svoj vlastiti osjećaj, osjećaj vlastitog iskustva iz kojeg smo nekad vukli fascinaciju – i shvatiti što on za nas danas znači. Jesu li to kišne šume, kazetofoni ili neko drugo iskustvo koje za nas ima vrijednost, to je individualno. Poanta je u tome da komadiće tog osjećaja pokušamo pronaći u našem današnjem iskustvu, i potom sklopiti u smislen kolaž. Na taj način, tvrdim, na trenutak smo opet u stanju uroniti u bazen inspiracije na koji smo kao djeca bili stalno spojeni. I mogli bismo se iznenaditi time što ćemo sve u njemu pronaći…

by Iva

0 Comment

Send a Comment