Uspomene i sjećanja Franje Memedovića na predblagdanske i blagdanske dane Božića

……..Moje uspomene i sjećanja na predbožićne i  Božićne običaje i događaje s kraja pedesetih i početka šesdesetih godina prošlog stoljeća, uspomene su koje još uvijek u meni puninom žive i koje će vječno takve ostati i takve trajati. A u to vrijeme, za nas djecu, pripreme za Advent i doček Božića započinjale su s poslovima vezanim za klanje svinja ili smoka, koja su se u to vrijeme odrađivala u drugoj polovici ili na kraju studenog i u prvom tjednu prosinca. Nas djecu klanja svinja zanimali su samo zbog jednog razloga , a to je zbog svinjske dlake, koju smo nakon faruganja svinja sakupljali i sušili te je sakupljačima, većinom su to bili romi, prodavali i za dobiveni novac kupovali nakit za jelku, većinom kuglice, ili kako smo ih mi zvali, staklenke. Svake godine na ovakav način mogli smo kupiti dvije do tri kuglice -staklenke, što nas je činilo sretnima i što nas je jako veselilo. Gotovog novca u to vrijeme na selu je bilo jako malo, mjesečnu plaću skoro nitko nije imao, osim par željezničara i rudara, a mirovine su bile privilegija ondašnjih pobjednika rata, kojih je u našem selu bilo isto  jako malo.

Drugo predbožićno  događanje vezano je za sijanje božićne pšenice ili žita, koje je u to vrijeme bilo vezano za blagdan Sv. Barbare, a ne kao danas za blagdan Sv. Lucije. Zašto je to u ono vrijeme bilo tako, ne znam, kao što ne znam zašto je to danas ovako, ali mislim da je i jedno i drugo dobro za našu tradiciju i kulturu i za naš identitet. Poslije Sv. Barbare, dolazi najomiljeniji dječji prosinački svetac, sv. Nikola. E, to su bile pripreme i isčekivanja. Svi smo se trudili da budemo dobri, da noć uoči dolaska sv. Nikole operemo svoje gumene “Borovo” čizme jer cipele je malo tko tada  imao. Čizme smo posložili ispod prozora, kroz koje se jedva vidilo van, jer su stakla bila zamrznuta u obliku nekih cvjetova, pošto su zime tada ranije dolazile i hladnoće su bile jače nego danas, a stare peći nisu mogle zagrijati velike sobe iz kojih je dobar dio topline odlazio kroz daske tavana koje su se odavno sasušile i kroz čije su pukotine curila zrna kukuruza. Kao i mnogi drugi, tako niti ja nikada nisam uspio vidjeti Sv. Nikolu, a bome niti Krampusa iako sam se trudio dugo ostati budan, ali to mi i nije bilo toliko važno, koliko mi je bilo važno ujutro u čizmama naći ostavljeni poklon. Uz poklon našla bi se i okićenu šiba šarenom vunom, za koju bi mi mama znala reći, da ju nije Krampus ostavio zato što nisam bio dobar, nego zbog toga da se ne bi pokvario. Moji  pokloni od Sv. Nikole  sastojali su se od vrećice bombona, paketića smokava, male čokladice, jedne naranče, a rijetko bi se našla i poneka drvena  igračka.

U vrijeme Adventa svaku večer molili smo Krunica, koju je jako dobro znala i  predvodila moja baka Kata. Svi mi ukućani poslagali bi se oko stare gusnate peći, uz trepteće nejednako svjtlo stare petrolejke, jer u Drenovcu u to vrijeme nije bilo električne energije. Stariji, a i mi veća djeca jutrom smo odlazili na Zornice. Nije nam se bilo teško rano ustati, a osjećali smo se i odraslije kada smo po jutarnjem maraku, magli i hladnoći uz poneki upaljeni fenjer,  hodali prema župnoj crkvi u Bučju. E koji su to bili doživljaji i dani sreće…..

Kako se približavao Badnjak i Božić, poslovi oko i u kući sve su se više ubrzavali i nije se ništa prepuštalo slučaju. Svaki od ukućana bio je zadužen za svoj posao. Žene su vodile brigu o kućanskim poslovima, od unutrašnjeg uređenja kućnih prostora do pečenja kolača, kruha i pita, a dan uoči Badnjaka i kuhanja pača-hladetine. Muškarci su obavljali poslove u avliji-dvorištu, u štalama svinjcima, pripremajući dovoljnu količinu drva za trajanje blagdana, kao i tesanje skala za odlagu vatre. Za stoku i perad trebalo se pripremiti dovoljno hrane na zemlji jer u dane balagdana nije se išlo na tavan i štagalj. Nekoliko dana prije Badnjaka kroz naše selo, kao i kroz druga sela, prolazio je čovjek na drvenim kolima koja je vukao jedan konj, a koji je prodavao svježu ribu, većinom šarane, a bio je tu i poneki som. Riba je živa bila poslagana u vlažno sjeno u zadnjem djelu kola, jer u to vrijeme nije bilo frigo uređaja. Nije se kvarila, valjda i zato što je tada u ribnjacima bila prirodnije hranjena. Taj čovjek koji je ribu prodavao zvao se Sibura, a govorili su da je iz Kobaša. Kako sam već napisao da u to vrijeme nije bilo gotovog novca, ribu se moglo kupiiti za žitarice i to za šarana od dva kilograma trebalo je dati jednu simplu (slamnata posuda u kojoj se uzdizalo tijesto za kruh) graha, ili jedan veći uburak-fertalj žita. Tako su si ribu za Badnjak mogli priuštiti svi, i oni siromašniji, a i gazde, koji su je većinom plaćali u gotovini.

Dva dana prije Badnjaka klale su se pečenke. Prije toga odrasli muškarci odlazili su u državnu šumu-imovinu po boriće ili jelke i to po noći, jer ne bi bilo dobro susresti se sa lugarom iz razloga zato što ta sječa nije bila dopuštena. Niti dan danas ne znam kako to da ti lugari nisu mogli u tim radnjama nikoga uloviti ili su namjerno u tim danima “zaboravili”na svoje radne obveze. Bili su to ipak dobri ljudi, i ako su nama djeci izgledali jako strogo.

Dan uoči Badnjaka , a zvali smo ga Tucin dan, a tako se i danas zove, bio je dan za pečenje pečenki. Prije toga muška čeljad bi dovezla jedan dobar teret sirovih, većinom grabrovih i bukovih drva, nasječenih sjekirama, jer motorki u to vrijeme nije bilo. Takva su drva davala najbolju vatru za pečenje pečenki. A zašto su se pečenke pekle na Tucin dan? Pa zato da bi mi djeca mogli namakati kruh u mast iz tepsija koja se sa pečenki slijevala, a i da bi pečenka bila potpuna “ladna” kada se vratimo sa Ponoćke. Kada se o pečenju pečenke u našoj obitelji radi, e tu je uspomena i sjećanje na moga dida Stipu, inače strica moga oca, i te kako nezaboravno. Na Tucin dan moj dida Stipa prvi se ustajao, negdje oko pola pet, probudio bi moga oca i mene i s dva upaljena fenjera izašli bi na avliju i počeli pripreme za odlaganje vatre. Mome didu Stipi, koji je bio dobar čovjek, najvažnije je bilo da se mi u komšiliku prvi ustanemo, što je on dokazivao na nači što je od mene tražio da se su upaljenim fenjerom nekoliko puta prošećem po avliji-dvorištu, kako bi komšije vidjele da smo se mi već ustali. U tim trenucima nitko veći i važniji  od mene nije bio. Hvala Ti Dide Stipa….. Vatra se ložila u anjfortu-haustoru iz razloga mogućeg lošeg vremena, a i toplije je bilo onima, ali i meni, koji su okretali ražanj i pečenku. Pečenje je trajalo pet do šest sati, jer božićne su pečenke bile malo veće, a i masnije nego sada. Dok su muškarci uz vino i rakiju i zajapurena dječja lica pečenke pekli, žene su isto tako nekoliko sati kuhale pače-hladetinu, koju su nakon kuhanja razlijevale u zdjele i tanjure, a zatim ih poslagale po hladnim zemljanim podrumskim podovima, jer frižidera onda nije nije bilo.

I došao je Badnjak. Opet smo se morali rano ustati. Trebalo je biti među prvima čestitarima u komšiliku a i šire. Čestitali smo Adama i Evu i nazvali su nas položajima. U nekim kućama morali smo iza vrata sjediti na jastucima, jer su domaćini govorili da će im zbog toga kokoši iduće godine bolje nositi jaja. Kao čestitari bili smo darivani, jajima, jabukama, mušmulama, a nekada se tu našao i neki dinar koji smo dobivali u gazdinskim kućama, jer oni u te dane škrti nisu htjeli biti. Badnjak je dan posta i preko dana jelo se samo ono nemrsno. Čekala se večera i Siburina riba, ali prije toga usljedili bi običaji unošenja božićne slame, koju je po tradiciji uz sve procedure unosio moj pokojni otac, koji je obavezno prelazeći kućni prag noseći slamu plakao. Bile su to suze sreće i radosti zbog toga što smo svi živi i zdravi i što smo svi  na okupu. Baka Kata i majka Marija zajedno samnom i bratom molili smo i odgovarali ocu prilikom njegova ulaska u veliku sobu. Otac bi potom razasuo slamu po zemljanom podu, dok bi majka uzela nekoliko strukova slame i stavila ih ispod stoljnjaka na trpezi-stolu, gdje su ostali sve do Sv. Tri Kralja. Brat i ja smo se obavezno po razasutoj slami malo provaljali. Prije večere zapalila bi se svijeća trobojnica, crven-bijeli-plavi , koja je u čaši stajala u sredini božićne pšenice koja je bila opasana trakom trobojnicom. Uslijedila je molitva a tada bi otac i majka uzeli čiste peškiriće-salvete, i uz riječi KOLIKO ŠIROKA TOLIKO VISOKA, prerezali božićnu pogaču preko pola, svako svoju polovicu poljubili i stavili ih na trpezu-stol i večera je mogla početi. Nakon večere usljedilo je kićenje jelke, gdje bi posebno mjesto dobile one kuglice koje smo od prodane svinjske dalake te godine kupili. Djeca koja su željela ići na Ponoćku išla bi malo odspavati, uz obavezno upozorenje starjima da ih ne zaborave probuditi na vrijeme. Nekad se dogodilo da su i zaboravili, slučajno ili namjerno, išlo je na njihovu dušu.

U to vrjeme Ponoćke su započimale u jedanaest sati (23), a do župne crkve u Bučju trebalo je pješačiti oko pola sata. Na Ponoćkama je bilo puno svijeta, djece, mladih, najviše onih srednjih godina, a i onih  iza kojih se naslagalo već puno, puno Božića. Nama djeci jako se sviđala unutrašnja uređenost župne crkve u kojoj su uz dva velika okićena bora kraj glavnog oltara posebno mjesto zauzimale ogromne jaslice, zbog kojih smo mi djeca najviše  željeli ići na Ponoćku. Nakon završetka Ponoćke, svi su si ispred crkve čestitali Božić i Kristovo porođenje. Nije se onda pucnjavom slavilo, a ako bi se i začuo poneki pucanj negdje u Pridvorju znalo se da je to neko opalio iz stare kubure ili podrezanog karabina, a obično bi taj bio iz Lovčića. Nakon čestitanja, svi bi se požurili svojim kućama. Ukućanima koji nisu bili na Ponoćki čestito bi se Božić, a glava obitelji otišao bi s nožem i tanjurom  u podrum, odrezao bi but od pečenke i donio zdjelu pača-hladetine, što je značilo da je post prošao. Rođaci koji su prolazili kraj naše kuće vraćajući se s Ponoćke, a to je najčešće bio moj ujak Mija, svratili bi i s nama jeli i popili po čašu vina da lakše dođu do svoje kuće.

Na sam dan Božića nikuda se nije išlo u goste, osim nas djece koji bi opet s radošću odradili u komšiluku čestitanje porođenja Isusa Krista, a potom od ponoćke i ranog ustajanja umorni  u popodnevnim satima bi kunjali i odmarali negdje u zapećku.

Tako je to nekada bilo dočekivanje i slavljenje Božića u neko moje vrijeme. Znam da to tako više nikada neće niti može biti i zato veliko HVALA svima onima kojih već odavno među nama nema, hvala im  na svim ovim lijepim uspomenama i sjećanjima.

/Foto: Ilustracija, vecernji.net./

0 Comment

Send a Comment