U POŽEGI ROĐEN NA DANAŠNJI DAN: Janko Jurković-istaknuti hrvatski književnik i novinar

Hrvatski književnik i novinar Janko Jurković rođen je u Požegi 21. studenog 1827. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završava u rodnom gradu, a bogosloviju 1848. u Zagrebu, no nije se zaredio za svećenika. Pomoćnik urednika Katoličkoga lista postao je 1849., a tada se počinje baviti književnošću. Sljedeće godine zapošljava se u Gajevim Narodnim novinama. Privatno uči pravo, a 1851. postavljen je za perovođu u upravnoj službi u Vukovaru. U Beču kasnije studira klasičnu filologiju, a gimnazijski je profesor u Zagrebu i Osijeku. Od 1853. je urednik „Danice“. Potrebno je istaknuti kako u Beču radi za bana Mažuranića kao perovođa dvorske kancelarije, a od 1865. godine savjetnik je Zemaljske vlade u Zagrebu te nadzornik srednjih škola. Za podpredsjednika Matice hrvatske u Zagrebu izabran je 1882. godine.

U svom književnom radu Janko Jurković bavio se pisanjem pjesama i pripovijedaka. Trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo je svojom klasičnom šaljivom pripovijetkom Pavao Čuturić-ulomci iz lomna i krševita života jednoga starovierskoga pučkoga učitelja (Neven, 1855.). U njoj je prikazao život tadašnjeg učitelja u zaostalom selu. O liku učitelja piše i u priči Seoski mecenati (1880). Također je autor pripovijedaka za mladež u kojima su snažno izražene nacionalno-romantičarske težnje. Od osam njegovih dramskih djela, šest je izvedeno na pozornici Hrvatskoga zemaljskoga kazališta. Komedije Što žena može (1872) i Kumovanje (1878) nastale su prema motivima narodnih pripovijedaka. Pisao je i putopise, a najpoznatiji su Mikroskopične crtice putopisne, od Zagreba do Novoga Sada (1862) i Ulomak iz putopisa J. J. pisanog za S. J. (1853), napisani u epistolarnom obliku.

Vrijedan je i njegov urednički rad, osobito priprema Relkovićeva Satira (1857) i Kanavelićeva epa Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman (1858). Jurković je jedan od začetnika hrvatske novelistike, a u svojim je autorskim tekstovima pokazao manju stvaralačku snagu od one koju je propisivao u teorijskim raspravama. Ostala njegova djela su: Tri lipe ili grieh neokajan, neoprošten i Prelja (1858), Žiće svetoga Alojzija Gonzage (1862), Darinka i Milko (1863), Dramatička djela (I–II, 1878–79), Sabrane pripoviesti (I–II, 1880–81), Smiljana (1886). Pišući realistički i čistim narodnim jezikom, s istinskim slavonskim humorom, postao je istaknuta ličnost hrvatske književnosti. Ovaj poznati Požežanin umro je u Zagrebu 20. ožujka 1889. u 62. godini života. Na njegovoj rodnoj kući u Požegi u Ulici Vučjak podignuta mu je 1926. spomen-ploča.