Trsovi koji spajaju: Kotorvarošani naseljeni u kutjevačkom kraju sa danas svojim gradonačelnikom Josipom Budimirom posadili lozu u rodnoj grudi!

Kao simbol zajedništva, kutjevački su Kotorvarošani odlučili povezati rodni kraj s njihovom novom domovinom. Naime, tijekom rata, na područje Kutjeva doselio je velik broj mještana iz Kotor Varoša, gradića smještenog u Bosni i Hercegovini, odnosno, tamošnjih, danas napuštenih okolnih mjesta Sokolina, Viševice, Jakotine u kojima više nitko ne živi. Na području Kotor Varoša nekad je živjelo gotovo 11.000 Hrvata, danas ih je tamo tristotinjak. Tijekom rata najviše ih je doselilo u Požeštinu, oko tri i pol tisuće.

Samo ruševine, kuće i porušena groblja podsjećaju da je u tim selima bilo života, da je bio veselja, plača i razigranosti djece, svatovanja i drugih veselih trenutaka koje je potpuno utihnulo 1992. godine kada su svi mještani protjerani, župna crkva zapaljena, župni ured potpuno uništen i devastiran, a grobljanske kapelice u Sokolinama i Viševicama uništene kao i filijalna crkva sv. Ilije u selu Jakotina.

Ono što je jedino obnovljeno u tim mjestima to je župna crkvu Uznesenja Marijina u Sokolinama, koja je 2000. godine kao i župni ured djelomično obnovljena i sanirana te zaštićena od daljnjeg propadanja.

Da se rodna se gruda nikad ne zaboravlja potvrđuju brojni odlasci onih koji su tamo rođeni i čije je porijeklo iz tih krajeva. Oni u svakoj prigodi posjećuju svoju prvu domovinu, susreću se i druže s tamošnjim prijateljima i rodbinom te obilaze vječna počivališta svojih najmilijih.

Jedan od takvih posjeta i mi smo zabilježili ovih dana kada je nekolicina onih, koje vežu ti krajevi, imala želju posaditi lozu kako bi učvrstili veze toga i onog kutjevačkog kraja u kojem sada žive. Upriličili su zajedničko druženje na „meraji“ ispred župne crkve i kuće gdje su zapalili vatru te pekli domaću slavonsku kobasicu i slaninu na ražnju. Biti u tim krajevima, a ne kušati pečenu janjetinu na ražnju gotovo bi bilo nemoguće ali i veliki grijeh. Za to se pobrinuo kutjevački gradonačelnik Josip Budimir koji je preko „svojih veza“ u tim krajevima svojim današnjim sugrađanima kao iznenađenje donio vruću nasječenu deliciju kojoj nitko nije mogao odoljeti. 

U jednoj pauzi druženja odrađeno je i ono zbog čega su između ostalog i došli. Zajedničkim snagama zasadili su lozu ispred župne crkve u Sokolinama, za koju se nadaju da će uspjeti i za koju godinu grozdovi biti u slast onima kada za to dođe vrijeme. Iako ne bi trebalo nikoga isticati, najrevniji u sadnji među njima je bio Stipo Bandalo s kojim su bili Josip Marković – Fiško, Nikola Kljajić, Stipo Lovrenović, Mato Grgić, Tomislav Marković i Ile Matijević. Potporu su im dali i njihovi sumještani, prijatelji, dva Kuprešaka, Kristijan i Tomislav Raštegorac te dva Hercegovca Ante Budimir i Matko Obradović.