Svetkovina Svih svetih u Požegi

Autor: Biskupija PZ
blank

Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog 2021. požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je središnje euharistijsko slavlje na požeškom groblju sv. Ilije u zajedništvu sa svećenicima iz biskupijskih ustanova i požeških župa te drugim vjernicima. Uvodeći u svetu misu, podsjetio je kako slavimo danas one ljude koju su u Bogu gradili svoju egzistenciju i njegovim darom prispjeli do punine svoga postojanja. Dodao je kako u njima želimo čitati istinu o nama živima i o našim preminulima. Pozvao je okupljene vjernike da u molitvu uključe sve one koji počivaju na ovom i drugim grobljima.

blank

Biskup je u homiliji istaknuo kako čovjek svakodnevno na različite načine očituje da je nezaustavljivo biće, trajno nešto hoće, postoji u njemu snaga koja mu ne da mira, tjera ga da ide dalje, naprijed. U toj pokretačkoj snazi njegova duha leži i napredak znanosti, kulture i drugih djelatnosti. Biskup je zapitao do kamo nas želi dovesti navedena pokretačka snaga, koja bi bila njezina svrha ako sve završava u smrti? Kazao je da je navedena činjenica Božji podatak u nama, te svjedoči kako smo bića koja konačno ne pripadaju zemlji, nego drugoj, višoj stvarnosti. Spomenuo je kako je svetost riječ kojom označavamo ponajprije Boga u njegovoj onostranosti, nezarobljenosti prolaznošću i smrću, i da je čovjek po svojoj stvorenosti i svrsi svoga postojanja duboko vezan za Boga te s pravom njegov život možemo nazvati svetim i nedodirljivim, nije dopušteno ubiti ga ni u jednom njegovu očitovanju. Podsjetio je kako su sveci ljudi koji nisu prvenstveno ostvarivali nešto izvanredno, nego su živjeli od svijesti svoje najdublje povezanosti s Bogom i svjedočili je u svojoj svakodnevici. Ostvarivali su ovdje na zemlji pripadnost drugoj strani našeg postojanja, koja još nije dohvaćena, čvrsto uvjereni da ona postoji i da je ona naša sudbina. Sveci su bili svjesni kako svoju životnu konačnost i sudbinu ne mogu sami sebi dati, da ljudske mogućnosti sežu do groba, te su živjeli posvemašnju predanost Bogu, koji je u njima ostvario svoje djelo. Stoga u njima slavimo Božju veličinu. Zaključio je da je svetost već postojeća stvarnost u nama zbog naše stvorenosti, ali i zadana ukoliko o našoj slobodi i suradnji s Bogom ovisi naša konačna puna ostvarenost

blank

Biskup je kazao kako nas u to uvjerava sv. Ivan u drugom današnjem čitanju iz svoje Poslanice: „Braćo, gledajte, djeca se Božja zovemo i jesmo, ali još se ne očitova što ćemo biti“. Istaknuo je kako nas današnja svetkovina i sveta čitanja potiču da razmislimo o vlastitom putu kojim želimo ostvariti svetost kao konačnu puninu svoga postojanja. Podsjetio je da postoje ljudi koji su izabrali put karijere, društvene moći i bogatstva, što ih nerijetko ostavlja zarobljenicima sebičnosti, groba i smrti. No, proroci, kako smo čuli u prvom čitanju iz Knjige otkrivenja sv. Ivana ne gledaju svijet i čovjeka iz perspektive ljudskih ograničenih mogućnosti, nego ih promatraju nutarnjim vidom vjere, nade i ljubavi, kao darom Boga živoga po kojem prepoznajemo tko smo, bolje od bilo kojeg drugog isključivo ljudskog pokušaja. Sveti Ivan, dodao je biskup, vidi veliko mnoštvo onih koji su oprali svoje haljine u krvi Jaganjčevoj i dospjeli do one razine postojanja koja se ostvaruje u potpunoj Božjoj blizini. Po Jaganjcu koji je razapet na križ i pobijedio smrt dosižemo puninu prema kojoj smo pokrenuti i za kojom čeznemo. Svetost kao punina života ostvaruje se po našem odnosu s Onim koji je pobijedio smrt svojom potpunom napuštenošću i posvemašnjom predanošću Ocu. On je sebe „oplijenio“, napustio svoje božansko, živio ljudsku nemoć da bi u njoj očitovao moć i pobjedu Božje ljubavi. Zato nas Isus u današnjem evanđelju blaženstvima uvjerava da i sami idemo njegovim stopama, odričući se svega, da bismo posve bili Božji. Siromaštvo, glad, žeđ, progonstvo nisu kršćanski ideali, nego put na kojem Bog postaje prvi i može u nama ostvariti svoju puninu. Blažen je onaj koji je iskusio svu nemoć svoga postojanja i sebe stavio u odnos s Bogom da bi od njega primio puninu. O tom paradoksu našeg postojanja da trebamo sve dati, na svoj način izgubiti da bismo sve dobili u najvećoj mjeri svjedoči nam ljubav. Kad posvema sebe darujemo drugome i naoko više ništa nemamo, ušli smo u nedokučivu puninu postojanja, najdublje zajedništvo s Bogom koji je ljubav. Posvema sebe darovati Isusu Kristu, da on svojom ljubavlju kojom je pobijedio smrt izliječi našu sebičnost, ranjenost grijehom i smrtne nemoći, znači prijeći iz smrti u život, biti svet, čovjek ostvaren u punini, spašeno biće. To su sveci, istaknuo je biskup. Podsjetio je kako se to početno zbilo u našem krštenju, ali da se to stanje nerijetko zagubi i oslabi zbog toga što ne živimo trajno iz krsne svijesti te pokatkad povjerujemo više drugima nego Isusu Kristu. Kazao je sudionicima slavlja kako je svetkovina Svih svetih prigoda da obnove svoju vjernost Isusu Kristu i njegovu djelu ljubavi, pobjedi nad smrću po kojoj smo preneseni iz prolaznosti u vječnost, iz nemoći u puninu života. Pozvao ih je da tim pogledom vjere promotre i svoje pokojne koji su na zemlji živjeli slabost i krhkost postojanja, ali vjerovali Isusu predajući svoju sudbinu njegovu križu i pobjedi nad smrću, te je On bio i njihova jedina nada u dovršenost postojanja u vječnosti. Povjerio je svima svetima da mole za nas, kako ne bismo iznevjerili sebe, nego da s Isusom hodimo ovim svijetom, te jednoć kroz vrata smrti prođemo u onu puninu u koju nas samo On može uvesti.

blank

Pri svršetku svetog slavlja biskup je prevodio molitvu odrješenja za pokojne koji počivaju na požeškom groblju sv. Ilije te na drugim grobljima, spominjući se osobito hrvatskih branitelja koji su svoje živote položili za slobodu naše domovine. Nakon blagoslova grobova i otpjevane pjesme „Kraljice neba raduj se“, zahvalio je okupljenima što su danas bili molitelji za sve preminule, i što su ih pohranili u svoje vjerničko srce, potaknuvši ih da im tim raspoloženjem pristupe i sutra na Spomen svih vjernih mrtvih, napose sudjelujući na svetim slavljima.

Više iz kategorije