Tamo gdje sunce ne zalazi: Staro groblje sv. Augustina u Velikoj

....Posjetio sam staro groblje sv. Augustina u Velikoj da provjerim da li se tamo nalazi kameni križ klesan na Rudini kako bih imao čvrsti dokaz o dometu Rudinskog klesanog utjecaja i crkvene povezanosti između Rudine i Velike koja se odvijala tajnim šumskim putovima. I, našao sam ga. Žuti, mekši vapnenac koji nema natpisa i raspadao se zbog vremenskih neprilika. Ali, prije toga – šok!







Ugledao sam drveni originalni drveni zvonik iz srednjeg vijeka koji se nakrivio zbog starosti! Ne postoji niti u jednom groblju u Požeškoj dolini takav, izvorni zvonik! Dakle, radi se o kulturnom blagu prve kategorije!

Svi mi imamo posve krivo mišljenje o Velikoj. Smatramo kao praznoglavi naivci da je Velika bitna zbog kamenoloma, bazena i praznog stadiona. Ali, Velika je nekada imala tri crkve! Tamo su Turci proganjali katoličke svećenike. Tako su prognali i fra Luku Ibrišimovića Sokola koji je poveo bunu i otjerao Turke koji su bježali glavom bez obzira. Dolazak pobunjenih Hrvata započeo je u okolini Rudine i Odole, a zatim su se sjurili preko Sokolovca i Križnog puta u Požegu. Napokon, naziv Velika dolazi od prezimena vlastelina Welyka, Welika vlasnika tvrđave i velikog dijela mjesta.







Na starom groblju sv. Augustina ugledao sam nekoliko spomenika sa istim prezimenima i datumima smrti. Nisam znao o čemu se radi, te sam pitao jednu ženu. ’To su oni iz Vidovaca koje je minirao onaj… A, njih je ovdje sahranila ova žena koja je tu sahranjena’ – rekla je žena.

Bilo je dovoljno da ostanem potpuno potresen! Sjetio sam se te nečuvene tragedija i znam da su se svi tada pitali – zašto?! I, nitko nije znao odgovor. Međutim, moja je teorija da postoje ljudi koji mrze bez razloga i granica i sami to ne mogu shvatiti, ali se ne žele ni liječiti. Moja je dužnost da, gledajući te spomenike, pošaljem svima poruku – ne smijemo ih zaboraviti! Sunce mi je stalno sijalo u objektiv i nisam uspio napraviti jasne snimke, ali i ove snimke su dovoljne da vas prođu trnci. Ipak se vide tople oči…

Poslije sam svratio u Park prirode Papuk zbog najave stalnog postava Panonskog mora, ali nisam zatekao ravnateljicu. Rekli su mi da je na bolovanju… Poslije sam doživio pravi šok… Zašto je život okrutan prema dobrim osobama?!

Posjetio sam, ništa ne sluteći, groblje u svome selu gdje sam dan ranije postavio lampione na grobnice, ali sa svojim poklopcima. Nije se niti jedan ugasio, dok mnogi drugi jesu. Možda će i ti poklopci klasičnog oblika sa malom doradom jednom ugledati svjetlo dana? To nitko ne može znati.

Kada se netko bavi arheologijom mora se kretati, trošiti svoje vrijeme i svoje novce, ali to ipak netko plaća. Uglavnom, mora biti spreman na poraze. Ali, ponekad neka nevidljiva sila odvede vas tamo gdje sunce ne zalazi…