Sjećanje požeškog zeta Franje Oreškovića na progonstvo iz rodnog grada Vukovara: "Nosim lijepe djelića svog djetinjstva iz grada Požege"

Vukovarac Franjo Orešković, aktualni zamjenik vukovarsko-srijemskog župana dio svoje mladosti proveo je u Požegi, kao prognanik. Ostale su mu lijepe uspomene na Zlatnu dolinu, ali uvijek s gorkim okusom i sjetom na voljeni i rođeni grad Vukovar. Franjo je i danas vezan za Požegu odakle se oženio, točnije iz Golobrdaca gdje rado dolazi i obnavlja uspomene na mladenačke dane.

O svom.životu, sjećanju na dane prije 31 godinu te odlasku iz rodnog Vukovara zbog ratnog vihora i napuštanju svog obiteljskog ognjišta nešto više je progovorio za portal danas.hr.

"Kiša je padala, nije bilo nastave, nismo vjerovali da bi susjed mogao ići ubiti" - sjećanja su to Franje Oreškovića o Gradu heroju koji je na današnji dan pao. Kaže, uvijek mu je bilo žao što je tad imao samo 13 godina, volio je da je i on mogao braniti svoj grad.

“Kad smo do došli u školu, sjećam se - kiša je padala. Rekli su nam da nema nastave, da se nešto dogodilo… Bila je strka, osjećao sam strah, neizvjesnost. Srbi su se spremali na to, mi smo bili naivni, bili smo djeca, nismo mislili da će nas sutra prvi susjed, s kojim si odrastao, ići ubiti. Taj dan dogodio se pokolj naših 12 redarstvenika u Borovu”, govori nam ovo potresno iskustvo Franjo Orešković. Imao je tada 13 godina, bio je dijete, ali sjećanja tih mučnih dana živa su i danas.

Vukovar je te 1991. pao 18. studenog, danas je Franjo zamjenik vukovarskog župana, ali bolne rane koje su nastale dok je bio dijete, ostale su i danas. Bilo je to vrijeme kada je mora napustiti svoj dom jer to nisu bili dani ni vremena za obitelji, za djecu. No dječji svijet nije mogao pojmiti strahote koje su se događale, kaže da čak nije vjerovao da je rat. Obitelj je morala bježati.

“Mislio sam da idemo na more na nekoliko dana. Bio sam zbunjen i nisam vjerovao da je rat. Završio sam 7. razred, a onda sam godinu dana nakon što sam otišao iz Vukovara bio nekako povučeniji. Iskreno, uvijek mi je bilo krivo što sam tada imao 13 godina, što nisam mogao ići u rat. Tako sam tada razmišljao”, govori nam.

Njega i sestru prihvatili su u Omišu, pomogli su im. “I ove godine su moja dva prijatelja iz Omiša s kojima sam išao u 8. razred danas na obljetnicu tragedije u Vukovaru”, kaže nam.
Iako mu je tamo bilo lijepo, srce je obitelj vuklo bliže Vukovaru, pa su preselili u Požegu gdje su tri mjeseca živjeli u vikendici. I otamo nosi lijepa sjećanja djelića svog djetinjstva.
Trebalo je 12 godina da se vrati u Vukovar. Osim što je to bio dom koje se obitelj vratila, kaže da je upravo tamo imao najljepše djetinjstvo u Borovu Naselju, ostale su tu uspomene i ljubav.

Danas, kaže, ne osjeća mržnju, ali ne zaboravlja. “Moramo krenuti dalje, ponosni smo na našu prošlost, ali gledamo u budućnost. Najviše zbog naše djece”, govori.
Osvrnuo se na riječi legendarnog ratnog reportera Siniše Glavaševića kojeg su ubili upravo tijekom bitke za Vukovar. Glavašević je rekao: “Grad, to ste vi”.
“Grad je prelijep, Vukovar je izgrađen, ali grad čine ljudi. Sad smo u fokusu dva tri dana, pa onda sve po starom. Vjerujem u bolju i svjetliju budućnost Vukovara i cijele županije”, kaže nam.

I za kraj kaže: “Vukovar je grad koji se jednostavno voli zauvijek.”