SJEĆANJE NA NAŠE LJUDE: Tomislav Juraj Sertić – veliki čovjek i Požežanin

Zadužio je ovaj grad svojim nesebičnim djelovanjem kao gospodarstvenik i suradnik mnogih udruga. Krasila ga je predanost poslu i uspješnost u svemu u čemu je sudjelovao. Bio je nadasve skroman, pun razumijevanja i utjehe, ali odlučan kada je trebalo donijeti poslovne odluke.

Počeo je raditi kao učitelj u Kaptolu i Sikirevcima oko tri godine, ali mnogima je ostao učitelj života sve do svoje smrti. Njegovi učenici danas znaju kako čestito i uporno doći do cilja, ali znaju i kako je lako prepustiti se srdžbi, kako je lako osuđivati, a kako je teško biti čovjekom kakvim je bio Tomislav. Učio je  ljude oko sebe gledati očima koje u svakom vide ono dobro, pa i u trenucima dok im neke druge oči čine zlo. A poučavao je, onako usput, glasom punim razumijevanja i utjehe.

Njegova djela vidljiva su u ovom gradu koji je volio i među ljudima s kojima je bio. Kao suradnik bio je inteligentan, ozbiljan, marljiv, pedantan i zahtjevan. Uvijek je imao svoje mišljenje i stav te je bio spreman boriti se za njega.Tako je bilo i dok je radio u Auto-moto društvu „Slavko Rončević“, a nakon pretvorbe društvenog poduzeća u Herz dd kao tajnik ispitne komisije, rukovoditelj auto-mehaničkog servisa, te konačno kao rukovoditelj Stanice za tehnički pregled.  Bio je  jedan od začetnika u pretvorbi i privatizaciji Auto-moto društva u Herz dd, što je poslije ocijenjeno kao jedna od najpoštenijih pretvorbi, ne samo u Požegi nego i u cijeloj Hrvatskoj. Sve do umirovljenja, kao zamjenik direktora i član Uprave, radio je na poboljšanju i proširenju poslova u što se ubraja i izgradnja nove hale za tehnički pregled. Predano je djelovao za dobrobit „svoje“ firme, a time Požege i Hrvatske. Ovim profesionalnim obnašanjem svojih funkcija, nalazio je vremena za pomoć pri organiziranju auto-moto utrka na požeškoj Glavici.

Primjer požeškog urbanog gospodina i poljoprivrednika, vinogradara i vinara nalazimo u osobi Tome Sertića. Putem onoga što Braco daje uz Ivu Enjingija i ostale vinogradare  šezdesetih godina kroz Udrugu vinogradara i voćara Požege, blijedi njegova osobna i obiteljska korist. Oni 1984. godine, osobnim radom članova i vlastitim sredstvima, završavaju prostor Udruge u podrumu ondašnjeg Crvenog križa. Krajem osamdesetih osnivaju Glazbeno društvo Zlatne žice te 1990. organiziraju istoimeni festival i povratak tamburaške glazbe u Požegu. Tomo je bio u isto vrijeme član Upravnog odbora Društva i Izvršnog odbora festivala, a bio je zadužen za organiziranje folklornih skupina sve do 2010. godine.  

Bio je veliki domoljub. Pomagao je u Domovinskom ratu i bio je ponosan i na borbu svoje djece. Kćer Mirela se borila kao novinarka izvješćima o podvizima naših boraca. Sigurni smo da Tomo, skroman kakav je bio, nikada nije govorio da je upravo njegova kćer osmislila krilaticu „123. ide dalje“. Isto tako, bio je dovoljno hrabar da ne pokazuje koliko ga je bilo strah za sina Hrvoja koji je odmah otišao u taj rat kao pripadnik HV, premda jedva punoljetan, ali nezaustavljiv.  

Godine 1992.  bio je jedan od osnivača Društva sv. Grgur. Aktivan kao i uvijek i zaslužan za puno toga, bio je proglašen „Velikim Grgurom“.

Imao je veliku slavonsku dušu koju je napajao radošću na slavljima sa svojom ekipom u Sikirevcima. Našao je prostor i za onaj dio duše koji je pripadao Brinju. Svojom aktivnošću pomogao je organizirati Ličane u Društvu Vila Velebita i doprinositi njihovom djelovanju.

Nedostajat će nam čovjek koji je mnogima grijao srca i bistrio misli. Bili su privilegirani oni Požežani koji su ga znali i koji su pomno pratili dobre pojavnosti u gradu. Oni će nositi uspomene na njegovu dobrotu, nesebičnost, plemenitu dušu, veliku ljubav, pravednost, skromnost. Svi oni suosjećaju bol u srcima njegovih najbližih – supruge Marice koja je podupirala Tominu volju i napore do posljednjeg trena, djece i unuka.

Iako ga nisu pratili novinski naslovi, životopis Tome Sertića uistinu je bogat te će on zauvijek ostati u sjećanju građana njegove Požege.

0 Comment