SJEĆANJE NA JEDNOG POŽEŽANINA: Ruda Horvat 20 godina nije među nama

Ovih dana navršilo se točno dvadeset godina od smrti Požežanina, urara, sportaša, društvenog djelatnika, prijatelja i velikog čovjeka Rudolfa Horvata- Rude. Tradicija obitelji Horvat seže u daleku 1930. godinu kada je pokojni Franjo Horvat , zajedno s bratom Josipom otvorio urarsku radnju u tadašnjem Plavom podrumu, današnjem prostoru Gradske kavane Boba. Nakon ratnih zbivanja, Franjo Horvat dobiva u najam lokal u požeškoj Cehovskoj 1, te tamo nastavlja rad sa svojom trojicom sinova, među kojima je i Rudolf Horvat, čuveni požeški urar.  Rudolf Horvat, široj javnosti poznat kao Ruda, nakon završenog zanata i majstorskog ispita otišao je u Italiju na usavršavanje, a nakon čega nastavlja urarski zanat. Urarska radnja gdje je radio sa bratom Brankom Horvatom postaje kultno društveno mjesto Požežana te njihovo okupljalište, a tu su se prepričavali brojni društveni, kulturni i ini događaji u ovom kraju.  Požežani se Rude sjećaju kao majstora od zanata poznatog širom zemlje, pa i puno šire. Djelovao je na društvenom i kulturnom polju, a lokalpatriotizam i ljubav prema svome gradu Požegi i Slavoniji pretočio u brojne aktivnosti. Bio je poznati vaterpolist, plivač i hokejaš u požeškim klubovima, a rekreativno se bavio skijanjem. Kroz život je bio dugogodišnji planinar te osvajač brojnim planinskih vrhova, a najveću strast je imao prema nogometu odnosno klubu kojeg je volio iznad svega Slavoniji. Jedan je od osnivača GSS-a te dio tima koji je gradio skijašku stazu Nevoljaš i planinarski objekt. Bio je veliki poznavatelj požeške povijesti i kulture, te jedan od osnivača Društva barutara, Društva sveti Grgur i Požeške građanske straže, udruga koje su promicale povijesne i kulturološke vrijednosti Požegi i Grgureva.  Veliko priznanje za svoj kulturno-društveni rad koji je prožimao njegov život mu je stiglo 2002.godine kada je na Ivanjskom krijesu dobio titulu Velikog Grgura. Nakon duge i teške bolesti izgubio je životnu bitku 2003. godine. Ostavio je plodove svoga rada kojih se s poštovanjem sjećaju brojni sugrađani i sa sjetom pričaju o nekim lijepim i prohujalim vremenima. Najveća vrijednost čovjeka je kada ostavi nešto iza sebe a ne samo za sebe. Neka mu je vječna slava i hvala. Počivao u miru.