Rođen na današnji dan: Josip Andrić-hrvatski muzikolog, skladatelj, književnik i jezikoslovac

U bačkom selu Bukinu u ondašnjoj Ugarskoj rođen je 14. ožujka 1894. hrvatski muzikolog, skladatelj, književnik i jezikoslovac Josip Andrić. U Požegu, koja je bila jako glazbeno središte, dolazi 1905. godine i završava gimnaziju. Zanimljivo je da je već tada svirao harmoniku i bisernicu te je bio član gimnazijskog tamburaškog zbora „Bisernica“. Ubrzo je naučio svirati tamburaške instrumente i violinu, a 1909. godine počinje i skladati. Pravo i slavistiku studirao je u Zagrebu, trgovačke nauke u Pragu , filozofiju u Innsbrucku, a glazbu je privatno učio u Požegi i Pragu. Boraveći u Požegi, zavolio je ovaj grad smatrajući ga u glazbenom pogledu svojim rodnim mjestom, koje mu je postalo životna simpatija i tema njegovih brojnih skladbi. Od ukupno njih 700 , čak 350 je skladao za tambure, a o Požegi, Požeškoj kotlini i svojim požeškim doživljajima skladao je oko 70 skladbi za tambure, klavir i orkestar.

Uz nastojanje da tamburašku glazbu podigne od amaterizma do više umjetničke razine, Josip Andrić bavio se opernom, simfonijskom i komornom glazbom. U Subotici je 1953. izvedena njegova prva bunjevačka opera u dva čina Družijanca , a skladao je i Šijakinju, požešku operu iz doba turske vladavine, za koju je libreto napisao Požežanin Franjo Ciraki. Skupljao je i proučavao narodnu glazbu, napisao prvu povijest slovačke glazbe (Slovačka glasba, 1944), te uglazbio četrdesetak pjesama hrvatskih pjesnika. Andrićeva svestranost i izniman talent dolazili su do izražaja u osobi etnologa, folklorista, pedagoga, novinara, pisca i pravnika. Baveći se folkloristikom, zapisao je oko 500 melodija iz raznih mjesta Požeške kotline. Andrić piše prvu „Školu za tambure“ (1953.) i historijski pregled „Tamburaška glazba“ (Požega 1962.). Njegova poznata knjiga „Slavonske narodne pjesme Požeške doline“ tiskana je u Požegi 1969. godine, a vrijedno je istaknuti da je sabrao i zapisao oko dvije tisuće melodija iz raznih krajeva Vojvodine i Hrvatske.

U književnosti se Andrić okušao napisavši, među ostalim, dva romana (Svega svijeta dika, 1926; Velika ljubav, 1942), novelu (Nove brazde, 1924), biografiju (Apostol Hrvatske: mali životopis bl. Nikole Tavelića, 1941), pjesme i putopise. Potrebno je napomenuti da njegov književni rad nema veće umjetničke vrijednosti. Od 1921. do 1946. godine bio je glavni urednik Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima. Kasnije, sve do umirovljenja 1954., radi u uredništvu Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda. Prevodio je sa češkog, njemačkog i francuskog jezika, a treba istaknuti da je kao jezikoslovac ostavio vrijedne priloge s područja jezikoslovlja (Slovnica slovačkog jezika, 1942). Ovaj daroviti i svestrani umjetnik s iznimno velikim stvaralačkim opusom umro je 7. prosinca 1967. u Zagrebu u 74. godini života, a pokopan je je na groblju Mirogoju.