RAZGOVOR S GORANOM ŠUTALOM, OSNIVAČEM I VLASNIKOM COLOR GRUPE : Nema ravne linije u biznisu – ili ćete ići prema dolje, ili ćete ići prema gore

“Od 1984 godine do danas mi idemo uzlaznom putanjom jer nema ravne linije u biznisu – ili ćete ići prema dolje, ili ćete ići prema gore. To je zakon koji se mora poštivati,” kaže Goran Šutalo, osnivač i vlasnik Color Grupe Požega čije tvrtke uspješno posluju i najveći dio svoje proizvodnje izvoze u Europsku uniju, a potvrda uspješnosti su i brojna međunarodna i nacionalna priznanja među kojima je nagrada Grada Požege te Zlatna kuna za 2017 godinu.

Poslujete već 35 godina. Kako ste od malog obrta postali tako uspješna tvrtka?
Došao sam 1984 godine iz vojske, otvorio zanatsku radnju i onda je krenulo – bio sam serviser, pa otvorio proizvodnju, emajlirnicu, zato se i tvrtka zove Color Emajl, a i danas imamo emajlirnicu. Jednostavno, posao “tjera” da se moraš stalno širiti, uvoditi nove proizvode i ići uzlaznom putanjom. Od 1984 godine do danas mi idemo uzlaznom putanjom jer nema ravne linije u biznisu – ili ćete ići prema dolje, ili ćete ići prema gore. To je zakon koji se mora poštivati.

Color Grupa ima pet tvrtki u Hrvatskoj, jednu u Njemačkoj, kakva je sada situacija?
Malo smo se smanjili. Evo, po prvi put dajem u javnost – Color Grupa bila je tako koncipirana prije, no izdvojili smo iz Color Grupe Color trgovinu d.o.o., prepisao sam to na svoju kćer Mateu koja to dugo godina vodi, ona je sada vlasnica Color trgovine d. o.o., izašla je Color Grupe i sama nastupa na tržištu. U Grupi više nije ni novoosnovana tvrtka Vinota d.o.o. kojom se planiramo upustiti u turističke, hotelijerske i uslužne djelatnosti, a tvrtku će također voditi kćer. I tvrtka Ember Kamin d.o.o. nova je tvrtka, od prošle godine, tvrtka je koju vodi sin Josip. Meni je ostalo voditi Color Emajl d.o.o i Color transport d.o.o., te tvrtku Color fire GmbH u Njemačkoj koja se bavi prodajom i servisom naših proizvoda. Tamo imamo šest zaposlenih, oko 1500 kvadratnih metara halu za skladištenje, izložbeni prostor i svoje urede.

Zadovoljni ste tim iskorakom na njemačko tržište?
Da. Tamo smo već 10 godina. Onda još nije bila ova priča s Europskom unijom i to je bilo nužno. Da nismo tada to napravili ne bi bili toliko zastupljeni danas u Njemačkoj. Po proizvodnji dimovodnih cijevi držimo blizu 60 posto prodaje u Njemačkoj, to je jako puno. Da nismo otvorili tu tvrtku uvjeren sam kako to ne bi postigli.

Osim njemačkog tržišta, prisutni ste i na svjetskom tržištu?
Jesmo. Cijela Europa je tu, a naši najjači kupci, uz Nijemce, su Skandinavske zemlje, potom Francuska – izlagali smo u Lyonu na sajmu prije nekoliko tjedana i uvjereni smo kako će se prodaja u Francuskoj vrlo podići. Zastupljeni smo na engleskom, irskom tržištu, Italija, Austrija, pa sve do Izraela. Color Emajl je po svojoj brašni više poznat u svijetu nego u Hrvatskoj, to je sigurno!

Za mnoge je to nedosanjan san, koji je recept?
Mnogima sam našim ljudima, mojim prijateljima koji se bave proizvodnjom i koji su me pitali isto pitanje predložio da izađu na prvi sajam, ali na specijalizirani sajam one djelatnosti kojima se bave. Ne širokog spektra sajmovi, to nisu sajmovi za nas, nego ako je sajam za grijanje, onda se mi pojavljujemo na tom sajmu. Ne idemo na sajmove gdje je tisuću različitih djelatnosti. I tko se bavi tim poslom, tom specijaliziranom djelatnošću – dolazi na takve sajmove. Pa ako se i ne pronađe odmah tada kupac koji bi kupovao tu robu, sigurno će se napraviti s nekim, recimo tako, konkurentom, koji je puno snažniji, kvalitetan kontakt za daljnje poslovanje. Kod nas još uvijek postoji taj strah od snažnih konkurenata što je pogrešno, jer potrebno je s njima raditi kako bi došlo do rasta. Nama je trebalo mjesec dana da napravimo jedan šleper, a sada iz ove tvornice dnevno izlazi 20 šlepera.

Koje su vam u ovih 35 godina poslovno bile najzahtjevnije godine. Još su svježi odjeci razdoblja krize, kako je to bilo kod vas?
U toj gospodarskoj krizi mi nismo osjetili značajan utjecaj jer smo se odmah okrenuli i organizirali na drugi način. Mi smo izvoznici i tražili smo kupce izvan granica, nije nas kriza puno pogodila, mi smo čak i rasli u tim “kriznim godinama”. Najgore godine su bile kada je bila inflacija jer za svoj proizvod koji smo prodali, kada smo dobili novac više nismo mogli kupiti ni repromaterijal. To su bile teške godine, no mogu vam reći da su i ove sada godine kada je otvoreno tržište Europske unije i kada radnici mogu birati kamo će ići raditi, vrlo izazovne godine. Država Hrvatska se nije spremila za taj dio kada je ulazila u Europsku uniju, znalo se to, mogla je to prije predvidjeti jer su sve zemlje to prošle i sve su provele neke mjere kako bi svoje radnike ostavile na domaćem tlu. Našu državu kao da uopće nije briga! Imamo jednaka davanja, rad nisu ništa rasteretili i pod ovim davanjima i ovom presijom koju sada imamo od tih nameta, mi radniku nećemo moći dati takvu plaću koja će ga zadržati ovdje. To je sigurno, pogotovo kod onih koji kao mi imaju puno zaposlenih. U Coloru sada radi 370 ljudi. Gdje je jako puno ljudi, gdje je puno učešća rada, bit će veliki problem. Mi se maksimalno trudimo, prošle smo godine podigli plaću 20 posto. Nije se digla osnovica plaće već stimulacija na plaću uz uvjet da će radnik tu stimulaciju dobiti ako dolazi na vrijeme na posao i ako nije bio na bolovanju.

Kako promatrate odnos države prema gospodarstvu, osim te kadrovske problematike i odlaska radnika koju ste već spomenuli, pretpostavljam da ima dosta toga što vi primijetite i što vam smeta, a moglo bi se promijeniti?
Puno tog se može promijeniti. Ima primjerice, puno sitnih stvari koje smetaju u samom poslovanju. Ako smo već ušli u Europsku uniju, onda bi trebali pozitivne primjere preslikati u Hrvatsku, a ne samo uzeti nešto što odgovora određenim lobijima koji tako provode svoje interese na štetu nas proizvođača. Primjerice, u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, možete imati jedan traktor i tri prikolice, i tri prikolice možete upisati na jednu prometnu dozvolu. Kod nas morate imati tri prikolice registrirane i svake godine ići traktor registrirati, a ne možete tri prikolice voziti odjednom. Mi imamo tvrtku Color transport koja mora platiti osiguranje i na šlepu i na kamion. To nitko nema, plaća se samo na kamion jer ne može se šlepa sama voziti, to je normalno. Ali, lobiji osiguravajući su toliko jaki da kod nas mogu tako raditi i nitko ne postavlja pitanja. A takvih “sitnica” ima da bih mogao pričati tri dana.

Kako i uz takve okolnosti uspijevate ostvariti i stabilnost i porast proizvodnje?
Nema nam druge. No, rekao sam i u Gospodarskoj komori upravo na dodjeli Zlatne kune kako će ovo možda biti zadnja godina u kojoj ulažemo u proizvodnju, u nove proizvode i nove tehnologije, jer više nemamo sredstava za tu namjenu. Moramo vraćati kredite koje imamo i moramo podići plaće da nam ljudi ne odu. Znači, dostigli smo da sada ove godine imamo prosjek plaće u Color Emajlu od 6000 kuna. Nisam zadovoljan time, znam da bi moralo biti bar 1000 eura da ljudi ne požele otići van. Ali to treba postići, to je jako teško. I ovo što sad imamo tih 6000 kuna to je jako teško održati.

EU fondovi su konačno tu, programi sufinanciranja, što mislite o tome?
Mi kao velika tvrtka ne možemo se prijaviti ni na jedan program osim na inovacije i mene je sram što živim u Hrvatskoj gdje su napravili da se na nekoj alokaciji od sto milijuna kuna javi njih za 800 i milijardu i natječaj je napravljen po sistemu “Najbrži prst”. To nema nikakve veze sa životom. I sada je opet slično bilo u prosincu. Sav novac koji Europska unija daje, mi raspodjeljujemo, znači naša je politika kako će se razdijeliti, a vidimo da se novci daju čak i na gluposti. A da su podigli privredu, privreda bi napravila sve te nogostupe, vodovode, odvodnju… Ovako, radi se naopako.

Kakvi su planovi Color Emajla u narednim godinama?
Color Emajl se neće široko razvijati, ostat ćemo na ovom što sada radimo, proizvodnja dimovodnih cijevi i kamina i to ćemo razvijati. Svake godine napravimo nove proizvode, a mislimo da nećemo više rasti po broju ljudi jer to bi vjerojatno bilo pogubno za našu tvrtku, vjerojatno ćemo u narednim godinama ići na robotizaciju i digitalizaciju, to će nam biti prioritet.

Što mislite o obrazovnom sustavu, o obrazovanju za rad?
Da, kod nas kažu kako nema ljudi za rad. Ima ljudi, ali nema profila koje privreda traži. Škola djecu ne uči za potrebe privrede i to se mora brzo promijeniti jer teško će moći još ovako funkcionirati. Mi se snalazimo tako da sami obrazujemo svoje ljude. Dobio sam i dva tri upita, vjerojatno se neki natječaj vrti u Hrvatskoj jer su mi došle određene tvrtke koje se bave obukom i prekvalifikacijom te smo dobili upite kako bi dali privolu da ljudi kod nas obavljaju praksu i obuku na CNC strojevima i robotima koje mi imamo. Mi smo potpisali svaki takav ugovor i rekli smo da smo sretni ako možemo pomoći. Što će od toga biti ne znamo još, ali možda je i to jedan vid pomaka na bolje. Izmislili smo to “dvojno obrazovanje”, a to se već preko stotinu godina radi u Europi, to je normalno obrazovanje, učenje bilo kojeg zanata gdje učenici dolaze u tvornice, uče i mogu primiti i plaću. Već onaj iz četvrtog razreda bude nadzornik onom iz prvog razreda, mladi se uče praktično raditi i razmišljati, a to je kod nas još valjda u pilot projektima, nitko ništa ne govori, ali mislim da je to jedini ispravni put.

Dobitnik ste brojnih međunarodnih i nacionalnih nagrada i priznanja, među njima je i nagrada Grada Požege te najsvježije priznanje Zlatna kuna za veliko trgovačko društvo. Što vam ta priznanja i nagrade znače, poslovno i privatno?
Znače jako puno. Dobiti nagradu Grada Požege, nagradu Zlatna kuna, potvrda je da smo na ispravnom putu i poticaj da još više i bolje radimo u svojoj zajednici. Tu su i međunarodne nagrade poput nagrade “Stvaratelji za stoljeća” koju smo prije nekoliko godina dobili u Dubrovniku i mnoge druge. Ponosni smo na to.

Postoji urbani mit kako su uspješni ljudi od 0 do 24 uz svoj posao. Kako je s vama, imate li vremena za slobodno vrijeme?
Ma, imam, kako ne! Iako, čovjek ako radi samo osam sati dnevno može zaraditi dovoljno za život, ako želi nešto više mora raditi više od toga, tako je ne samo u Hrvatskoj već i svugdje u svijetu. Radim puno više do osam sati jer to volim, da ne volim ne bih radio. Ali, može čovjek sebi uvijek pronaći vremena za odmor i razonodu. Ja imam puno ljubavi, ali kako kaže moja supruga, sve su skupe – volim voziti Harley-Davidson, svake godine s prijateljima idem na turneju po Europi, uzgajam divljač mada nisam ljubitelj odstrela i trofeja i ponosan sam kada vidim da ih puno ima, a povremeno odemo i do Zagreba ili nekog drugog većeg gradskog centra na neku predstavu ili odabrani koncert.

Što bi savjetovali poduzetnicima – početnicima?
U Požegi je napokon napravljen inkubator u Industrijskoj ulici. Doista moram uputiti sve pohvale gradonačelniku Darku Puljašiću za ustrajnost. Svi privrednici se slažu kako je to jako dobro, a osobno sam rekao gradonačelniku da me može uključiti u bilo koji vid pomoći tim mladim poduzetnicima. Poručio bih svakome od njih da bez straha i velikom upornošću svatko može ostvariti svoju ideju. Informacije su dostupne, granice se prelaze bez prepreka – uz znanje stranog jezika, dobru ideju i

0 Comment